Antun Gustav Matoš, Kip domovine leta 188*
Kada se ušeprtljiše Zagrepčani radi onijeh grbova na zgradi državne financije, zovne usplahirena vlast u pomoć vojsku.
Bijaše to treći dan bune.
Jutro toplo, sunčano. Nebom se nepomično pružio samo jedan, crn i duguljast oblačak: mniš e je kroz pukotinu modrog plašta nebeskog prokuljao dim.
– Vojska ide, ide vojska!
I za tili časak prsne šarena gužva. Odvulala se kao pred kakom grozovitom istragom, a na pustom Trgu Jelačićevu ostadoše samo piljarički stolovi i stočići.
Za tren oka zabravilo vrata kućna i dućanska.
Tišina kao pred groznom bitkom!
Malo, a iz Bakačeve ulice kao da šušnu lišće, kao da pljusnu kiša – i diže se bahat kopita.
– Soldati ideju, bežimo!
– Nedem, makar fratri padali!
– Ali, Pepica, draga, lublena Pepica...
– Nedem, Joškec, nedem! Kaj mi moreju ovi grintavci? Ja nis’ niš kriva!
To govori tik do spomenika usamljen par: guravi piljar1 Pogačić i pretila gospa Pogačićka, koja se ujezerila na svom tronošku kao u staro mirno doba.
I zarudi prvi red konjice.
– Pepica, za pet ran Kristušovih, smili mi se! Hodi! Buju te fundali ovi mađarski hajuši.2
I niz modruljasti se nos poštovanog purgara3 prosu voda iz očiju.
– Ali, Pepica, draga, lublena Pepica!
– Nedem, Jožica, magari4 najdepši5 fratri padali.
Tutnji već i gromori: sad će zapljusnuti crveni eskadron.
– Pepica! Jojček, kaj bu z nas!
I čestiti se purgar zdvojno okrene na peti i stane strugati, strugati niz čaršiju.
– Fuj te budi, pajcek vušivi!
Drekne i pljune za njim.
Konjica joj se već kasom sasvijem prikučila.
Tek sada kada se osjeti sama, napuštena, a motreći sve jasnije i jasnije bijesna, blesasta lica i gole ćorde6 – uhvati babu grdan strah. Ujelo ju nešto duboko u grudima, koljena joj se kucnu, ona dva-tri zuba zacvokotaju, a pred očima joj se zamagli.
Šćućuri se i stane gristi nokte. Učini joj se da ju onaj bucmasti oficir s iglastim brcima gleda pakosno, zlurado.
– Lezi, babo! – dreknu neko.
A ona potresena skoči na noge junačke i baci kao molitven pogled na sionog Bana: u sunčanom se zlatu blista kalpak7 i menten8, a ljuta mu se krivošija9 u snažnoj desnici kao zapalila...
I u babinoj duši sine dan kada ga je djevojkom ovdje gledala s njegovim „ilercima”.
Uto bocne onaj časnik svog konja i uz urnebesni hura i smijeh preskoči poštovanu „tovarušicu”10 općepoznatog purgara Pogačića. Zemlja zatutnji, a gusa11 poleti kao vijor preko piljarskih klupa i stočića.
1 piljar – prodavač voća i povrća na tržnici
2 Buju te fundali ovi mađarski hajuši. – Ubit će te ove mađarske bitange.
3 purgar – građanin Zagreba
4 magari – makar
5 najdepši – najdeblji
6 ćorda – zakrivljena sablja
7 kalpak – svečana krznena kapa
8 menten – svečani ogrtač
9 krivošija – zakrivljena sablja
10 „tovarušica” – bračna družica, supruga
11 gusa – razbojnička četa
Koja je tema polaznoga teksta?
Na koga se odnosi podcrtani izraz u sljedećoj rečenici?
Kaj mi moreju ovi grintavci?
Koji zaključak o Pepici proizlazi iz sljedeće rečenice?
Nedem, Jožica, magari najdepši fratri padali.
U kojoj je od sljedećih rečenica iskazana ironija?
Kojim se od sljedećih postupaka postiže uvjerljiv prikaz likova?
