Hrvatski - 2024./25. probna - 2.

Antun Gustav Matoš, Kip domovine leta 188*

Kada se ušeprtljiše Zagrepčani radi onijeh grbova na zgradi državne financije, zovne usplahirena vlast u pomoć vojsku.
Bijaše to treći dan bune.
Jutro toplo, sunčano. Nebom se nepomično pružio samo jedan, crn i duguljast oblačak: mniš e je kroz pukotinu modrog plašta nebeskog prokuljao dim.
– Vojska ide, ide vojska!
I za tili časak prsne šarena gužva. Odvulala se kao pred kakom grozovitom istragom, a na pustom Trgu Jelačićevu ostadoše samo piljarički stolovi i stočići.
Za tren oka zabravilo vrata kućna i dućanska.
Tišina kao pred groznom bitkom!
Malo, a iz Bakačeve ulice kao da šušnu lišće, kao da pljusnu kiša – i diže se bahat kopita.
– Soldati ideju, bežimo!
– Nedem, makar fratri padali!
– Ali, Pepica, draga, lublena Pepica...

– Nedem, Joškec, nedem! Kaj mi moreju ovi grintavci? Ja nis’ niš kriva!
To govori tik do spomenika usamljen par: guravi piljar¹ Pogačić i pretila gospa Pogačićka, koja se ujezerila na svom tronošku kao u staro mirno doba.
I zarudi prvi red konjice.
– Pepica, za pet ran Kristušovih, smili mi se! Hodi! Buju te fundali ovi mađarski hajuši.²
I niz modruljasti se nos poštovanog purgara³ prosu voda iz očiju.
– Ali, Pepica, draga, lublena Pepica!
– Nedem, Jožica, magari⁴ najdepši⁵ fratri padali.
Tutnji već i gromori: sad će zapljusnuti crveni eskadron.
– Pepica! Jojček, kaj bu z nas!
I čestiti se purgar zdvojno okrene na peti i stane strugati, strugati niz čaršiju.
– Fuj te budi, pajcek vušivi!
Drekne i pljune za njim.
Konjica joj se već kasom sasvijem prikučila.
Tek sada kada se osjeti sama, napuštena, a motreći sve jasnije i jasnije bijesna, blesasta lica i gole ćorde⁶ – uhvati babu grdan strah. Ujelo ju nešto duboko u grudima, koljena joj se kucnu, ona dva-tri zuba zacvokotaju, a pred očima joj se zamagli.
Šćućuri se i stane gristi nokte. Učini joj se da ju onaj bucmasti oficir s iglastim brcima gleda pakosno, zlurado.

– Lezi, babo! – dreknu neko.
A ona potresena skoči na noge junačke i baci kao molitven pogled na sionog Bana: u sunčanom se zlatu blista kalpak⁷ i menten⁸, a ljuta mu se krivošija⁹ u snažnoj desnici kao zapalila...
I u babinoj duši sine dan kada ga je djevojkom ovdje gledala s njegovim „ilercima”.
Uto bocne onaj časnik svog konja i uz urnebesni hura i smijeh preskoči poštovanu „tovarušicu”¹⁰ općepoznatog purgara Pogačića. Zemlja zatutnji, a gusa¹¹ poleti kao vijor preko piljarskih klupa i stočića.

¹ piljar – prodavač voća i povrća na tržnici
² Buju te fundali ovi mađarski hajuši. – Ubit će te ove mađarske bitange.
³ purgar – građanin Zagreba
⁴ magari – makar
⁵ najdepši – najdeblji
⁶ ćorda – zakrivljena sablja
⁷ kalpak – svečana krznena kapa
⁸ menten – svečani ogrtač
⁹ krivošija – zakrivljena sablja
¹⁰ „tovarušica” – bračna družica, supruga
¹¹ gusa – razbojnička četa