Albert Camus, Stranac
Tužilac ga upita jesam li mu redovito plaćao hranu. Céleste se nasmija i izjavi: – To su bile sitnice među nama. – Upitaše ga još što misli o mom zločinu. On se tada uhvati rukama za ogradu, vidjelo se da je nešto smislio. Reče: – Za mene je to nesreća. A svi znaju što je nesreća. Od nesreće se čovjek ne može obraniti. E, pa za mene je to nesreća! – htio je nastaviti, ali mu predsjednik reče da je dosta i da mu zahvaljuje. Céleste se malko zbuni, ali doda da bi htio još nešto reći. Upozoriše ga neka bude kratak. On opet ponovi da je to nesreća, a predsjednik mu reče: – Jest, to se razumije, ali mi smo ovdje da sudimo o takvim nesrećama. Hvala vam. – Tada, kao da je iscrpao sve svoje znanje i dobru volju, Céleste se okrenu meni. Učini mi se da mu se oči cakle, a usne dršću. Kao da me je pitao kako bi mi još mogao pomoći. Ja ništa ne rekoh, ne učinih nijedne kretnje, ali prvi put otkako znam za sebe poželjeh da zagrlim jednog čovjeka. Predsjednik mu još dobaci neka napusti mjesto za svjedoke. Céleste se vrati na svoje mjesto. Tu ostade do kraja rasprave, malko sagnut, nalakćen na koljena, s panama-šeširom u rukama, slušajući sve što se govori. Uđe Marie. Na glavi je imala šešir i bila je opet lijepa, iako mi se više sviđala gologlava. S mjesta na kojem sam sjedio nazrijevao sam njene sitne dojke i razabirao donju usnu koja joj je uvijek bila malko ispupčena. Činilo mi se da je vrlo nervozna. Prvo je zapitaše otkad me poznaje. Ona navede vrijeme kad je kod nas radila. Predsjednik je htio da zna u kakvim je odnosima sa mnom. Ona reče da mi je prijateljica. Na jedno drugo pitanje odgovori da je istina da je trebalo da se uda za mene. Javni tužilac, koji je prelistavao spise, iznenada je upita otkad traje naša veza. Ona navede datum. Tužilac ravnodušno pripomenu da mu se čini da je to bilo dan nakon mamine smrti. Zatim pomalo podrugljivo reče da se ne bi htio dulje zadržavati na tom škakljivom pitanju, da dobro shvaća Marijine obzire, ali (tu mu glas postade trpkiji) da mu dužnost nalaže da se izdigne iznad društvenih obzira. Zamoli Marie da ukratko opiše onaj dan kad sam se zbližio s njom. Marie nije htjela odgovarati, ali na navaljivanje tužiočevo ispripovjedi kako smo se kupali, kako smo išli u kino i otišli na kraju u moj stan. Tužilac reče da je, pročitavši Marijin iskaz u istrazi, pregledao program kino-predstava toga dana. Doda da će i sama Marie reći koji smo film tada gledali. I zaista, gotovo bezbojnim glasom, ona navede da je to bio jedan film s Fernandelom. Kad je to rekla, u sudnici je nastao tajac. Tada tužilac ustade i, vrlo ozbiljno, glasom koji mi se učini zaista potresenim, upre prstom u mene i izusti polagano: – Gospodo porotnici, sutradan nakon smrti svoje majke, ovaj je čovjek otišao na kupanje, upustio se u nedopušten odnos i smijao se gledajući jednu filmsku komediju. Nemam više što da vam kažem. – Kad je sjeo, u sudnici je svejednako vladao muk. Ali odjednom Marie zajeca, reče da nije bilo baš tako, da je tu bilo i koječega drugog, da su je natjerali da kaže suprotno od onoga što misli, da me dobro poznaje i da nisam učinio nikakvo zlo. Ali, na predsjednikov znak, podvornik je odvede i rasprava se nastavi.
6. Koje mišljenje o pripovjedaču ima Céleste?
7. Zbog kojega je razloga u sudnici nastupila tišina?
8. S kojim ciljem tužitelj ispituje Marie o danu kad se zbližila s pripovjedačem?
9. Koje se od sljedećih stilskih obilježja odnosi na polazni tekst?
10. Kojom je pripovjednom tehnikom napisano djelo kojemu pripada polazni tekst?