Zrinka Matić, Dvije sonate
Krećući se preko granica vremena i prostora, glazbenih stilova i razdoblja, sonata kao žanr i kao forma započinje svoju epopeju kao predah od pjeva u vidu sviračke igre, a razvija se u intrigantan šah glazbenih poteza, apstraktnu tvorbu formiranu u nekoliko stavaka, sročenih u nizu vremenom prokušanih pravila, upravo onoliko fleksibilnih da im se rado priklanjaju i najveći buntovnici i inovatori glazbene povijesti.
Sonatnost Sonate za violinu i klavir u A-duru Césara Francka (1822. – 1890.) uočljiva je ponajprije u tome što sadrži temeljni sonatni princip, koji se očituje u opoziciji (obično harmonijskoj), izloženoj gotovo na samome početku djela, koja se produbljuje, definira i na kraju razrješuje i pomiruje. Taj sonatni pristup funkcionira od sonata 18. stoljeća nadalje, a očituje se i u Franckovoj. Radi se o jednome od najvažnijih djela u opusu ovoga francuskog skladatelja (rođenoga u Liègeu, koji je danas dio Belgije, a 1822. bio je dijelom Ujedinjenoga Kraljevstva Nizozemske).
Bogatom harmonijskom paletom Franck nadograđuje sonatna pravila već od prvih taktova. U mekome Alegrettu, prvome stavku Sonate, predstavljaju se suprotstavljene teme, prva gotovo isključivo na violini, a druga na klaviru. Te teme vratit će se u narednim stavcima, preobražene tehnikom transformacije motiva, koju Franck usvaja od njezina tvorca Franza Liszta, njegova dobrog prijatelja. Drugi je stavak dramatični scherzo u d-molu, u kojemu se klavir i violina isprepliću u turbulentnome tkanju, ispresijecanome refleksivnim interludijima, sve do konačnoga trijumfa u D-duru. Čežnja izražena kromatskim uzlaznim gestama, prizivajući ne tako dalek odjek Tristan-akorda, provlači se prvim taktovima trećega stavka, čiji naziv Recitativo-Fantasia naznačuje otvorenost forme stavka, u kojemu violina praćena klavirom izlazi daleko na pučinu udaljavajući se i povremeno se osvrćući prema osnovnim glazbenim mislima prvih dvaju stavaka. Posljednji stavak vraća se u sigurnu lagunu optimistične teme, iznesene u kanonu, ali i unutar ovih kontura rađa se mala oluja, reminiscencija na onu iz drugoga stavka, naginjući se opasno iz tonaliteta s pet snizilica prema onome sa šest povisilica. A-dur označava povratak vedrine u radosnome i ushićenome završetku.
Violinistički virtuoz Eugène Ysaÿe nije od Francka mogao dobiti ljepši dar za svoje vjenčanje 1866. godine u Arlonu u blizini luksemburške granice. Sonatu je tad voljenoj izveo zajedno sa sestrom zajedničkoga prijatelja, pijanisticom Marie-Léontine Bordes-Pène, a Sonata ostaje na njegovu repertoaru sljedećih četrdesetak godina.
Nešto kasnije, osjećajući se zarobljeno u antitezi između poetskoga sadržaja i formalne strukture, Richard Strauss (1864. – 1949.) svoj će razvoj u postromantičarskome modernističkom smjeru započeti vrlo rano. Ipak, njegova su mladenačka djela uronjena u tradiciju. Sonatni oblik dominira većinom njih, pa tako i njegovom jedinom Sonatom za violinu i klavir u Es-duru, op. 18, nastalom 1887. – 1888., kojom će se oprostiti od sonatne forme. Njome Strauss iskazuje romantične osjećaje prema budućoj supruzi Pauline de Ahna, ali i anticipira gusto tkanje simfonijskih pjesama, koje će uskoro skladati: s lakoćom, kao vješt pijanist i violinist, gradi briljantne, plemenite teme herojskoga karaktera skladajući Sonatu u tonalitetu Es-dura, u kojemu je skladana Beethovenova Eroica, a u kojemu će on sam skladati simfonijsku poemu Ein Heldenleben (Život heroja).
26. Kojoj tekstnoj vrsti pripada polazni tekst?
27. Koje je od sljedećih stilskih obilježja naglašeno u polaznome tekstu?
28. Što je od sljedećega César Franck, prema polaznome tekstu, usvojio od Franza Liszta?
29. Koja je osoba svirala violinu na vjenčanju u Arlonu?
30. Koja od sljedećih tvrdnja o Richardu Straussu nije iskazana u polaznome tekstu?