Carlo Goldoni, Gostioničarka Mirandolina
GROF: Mirandolino, tražio sam Vas.
MIRANDOLINA: Tu sam, s ovim plemenitašicama.
GROF: Plemenitašicama? Ponizno se klanjam.
ORTENSIA: Vaša odana službenica. (tiho Dejaniri) (Ovaj plemić imućniji je od onog drugog.)
DEJANIRA (tiho Ortensiji): (Ali ja ne znam kako se iskamči dar.)
MARKIZ (tiho Mirandolini): (Hej! Pokažite grofu rupčić.)
MIRANDOLINA: Pogledajte, gospodine grofe, kakav sam lijep dar dobila od gospodina markiza.
(pokaže rupčić grofu)
GROF: Oh, to me veseli! Sjajno, gospodine markiže.
MARKIZ: Eh, ništa, ništa. Trice. Odnesite ga, neću da to govorite. Nije potrebno da se zna što činim.
MIRANDOLINA (za sebe): (Nije potrebno da se zna, a tjera me da ga pokažem. Siromaštvu oholost ne priliči.)
GROF (Mirandolini): Ako dopuštaju ove gospođe, htio bih Vam nešto reći.
ORTENSIA: Slobodno izvolite.
MARKIZ (Mirandolini): Taj ćete rupčić u džepu uništiti.
MIRANDOLINA: Eh, odložit ću ga u pamuk, da se ne zgužva!
GROF (Mirandolini): Pogledajte ovaj mali ukras od dijamanata.
MIRANDOLINA: Vrlo je lijep.
GROF: Pristaje uz naušnice što sam Vam ih darovao. (Ortensia i Dejanira gledaju, pa tiho razgovaraju jedna s drugom)
MIRANDOLINA: Dakako da pristaje, samo je još ljepši.
MARKIZ (za sebe): (Proklet da je grof, njegovi dijamanti, njegov novac i vrazi ga njegovi odnijeli.)
GROF (Mirandolini): Zato Vam ja evo darujem ukras, da biste imali nakit koji pristaje uz onaj koji imate.
MIRANDOLINA: Nipošto ga neću uzeti.
GROF: Nećete valjda biti tako neuljudni.
MIRANDOLINA: Oh! Ja neuljudna nisam nikada. Da Vas ne uvrijedim, uzet ću ga.
(Ortensia i Dejanira razgovaraju kao gore, gledajući kako je grof velikodušan)
MIRANDOLINA: Ha? Što kažete na to, gospodine markiže? Zar nije lijep ovaj ukras?
MARKIZ: U svojoj vrsti rupčić je ukusniji.
GROF: Jest, ali od vrste do vrste priličan je razmak.
MARKIZ: Divota! Javno se hvaliti velikim troškom.
GROF: Da, da, Vi svoje darove dajete tajno.
MIRANDOLINA (za sebe): (Ovaj put uistinu mogu reći da dok se dvojica svađaju, treći likuje.)
MARKIZ: I tako ću, slatke gospođe, ručati s vama.
ORTENSIA (grofu): Tko je ovaj drugi gospodin?
GROF: Ja sam grof od Albafiorite, vama na usluzi.
DEJANIRA: Borati! To je ugledna obitelj, poznajem je. (i ona pristupi grofu)
(...)
GROF: Stojim vam na usluzi, gospođe. Jeste li same? Zar uza se nemate muškaraca?
MARKIZ: Ja sam tu, gospodine, pa im niste potrebni Vi.
ORTENSIA: Same smo, gospodine grofe. Poslije ćemo Vam reći zašto.
GROF: Mirandolino.
MIRANDOLINA: Gospodine.
GROF: Naložite da se u mojoj sobi prostre za troje. (Ortensiji i Dejaniri) Hoćete li se udostojati i ukazati mi čast?
ORTENSIA: Prihvatit ćemo Vaš ljubazni poziv.
MARKIZ: Ali te su gospođe pozvale mene.
GROF: One mogu slobodno odlučiti da izvole učiniti kako im se prohtije, ali za mojom malom trpezom više od troje ne stane.
MARKIZ: I to bih htio vidjeti...
ORTENSIA: Pođimo, pođimo, gospodine grofe. Gospodin markiz svojim će nas društvom udostojiti drugi put. (ode)
16. Kako se osjeća markiz nakon što je Mirandolina primila poklone od grofa?
17. Zbog kojega razloga Ortensia i Dejanira prihvaćaju grofov poziv na zajednički ručak?
18. Koje je značenje sljedeće rečenice u polaznome tekstu?
Siromaštvu oholost ne priliči.
19. Koja je uloga teksta u zagradama koji je napisan neukošenim slovima?
20. U kojoj je od sljedećih rečenica upotrijebljena ironija?