Gustav Schwab, Mida
Jednom je moćni bog Dioniz odlutao sa svojim bakhanticama i satirima prijeko u Malu Aziju. Ondje je vrludao po visovima brda Tmola, obraslim vinovom lozom, a pratila ga njegova družina. Samo Silena, stare pijanice, nije bilo s njima. Njega je svladalo vino pa je zaspao i tako zaostao. Zaspala starca našli su frigijski seljaci, svezali ga vijencima od cvijeća i poveli ga pred svoga kralja Midu. Kralj s poštovanjem pozdravi prijatelja svetog boga, primi ga srdačno i gostio ga deset dana i deset noći. Jedanaesto jutro izvede kralj svoga gosta na lidijska polja, gdje ga preda Dionizu. Obradovan što je ponovno uz njega stari drug, Dioniz nagovori kralja neka zatraži od njega bilo kakav dar. Tada Mida reče:
– Ako smijem birati, veliki bože Bakho, onda učini da se sve čega se dotaknem pretvori u sjajno zlato. Bog požali što Mida nije pogodio bolje izabrati, ali mu ipak dade znak da će mu se želja ispuniti. Radujući se kobnom daru, pohrli Mida natrag i odmah pokuša da li se obećanje obistinjuje. I gle, zelena grana koju je otkinuo s jednoga hrasta pretvori se u zlato. Brzo podigne kamen sa zemlje, a kamen se stvori sjajnim grumenom zlata. Kidao je zrelo klasje s vlatova, a žeo je zlato. Voće što ga je ubirao sa stabla svijetlilo se kao zlatne jabuke Hesperidā. Sav ushićen potrči u svoju palaču. Ali tek što se prstom dotakao dovratka, već su se stupovi sjajili kao vatra. Dapače, i voda u koju je umočio ruke pretvorila se u zlatnu tekućinu.
Izvan sebe od radosti, zapovjedi slugama da mu prirede obilan ručak. Začas je stajao spremljen stol, krcat izvrsna pečenja i bijela kruha. Kralj posegne za kruhom – i sveti dar Demetrin pretvori se u tvrdu kovinu. Stavi komad mesa u usta – i sjajni mu lim zazveči među zubima. Uzme pehar da srkne mirisava vina – a grlom kao da mu kliznu tekuće zlato. Sada mu sine kakvo je strahovito dobro izmolio za dar. Tako bogat, a ipak tako siromašan, proklinjao je svoju ludost, jer nije mogao da utaži glada ni žeđe, užasna smrt bila je neizbježiva. U očaju udari se pesnicom po čelu – o, užasa! i lice mu se zasja i zaiskri kao zlato. Tada u strahu podiže ruke k nebu i pomoli se:
– Milost, milost, oče Dionize! Oprosti meni slaboumnom grešniku i oduzmi od mene ovo blještavo zlo! Bakho, milostivi bog, usliši molbu raskajana luđaka, skine s njega čaroliju i naloži mu:
– Pođi do rijeke Paktola i idi uz nju dok ne dođeš do njezina izvora u gorama. Ondje gdje pjenušava voda izbija iz stijene zagnjuri glavu u hladni mlaz, da se oslobodiš zlatnoga sjaja. Sa zlatom speri zajedno i svoj grijeh!
Mida se pokori božjoj zapovijedi, i, gle, istoga časa ostavi ga čarolija, ali zlatotvorna snaga prijeđe na rijeku, koja otada nosi sa sobom dragocjenu kovinu u velikoj količini.
Od toga vremena mrzio je Mida svako bogatstvo, napustio je svoju veličanstvenu palaču i rado je vrludao po poljima i šumama poštujući poljskoga boga Pana čija su omiljela boravišta bile hladovite pećine u gorama.
11. Zbog kojega je razloga Dioniz odlučio ispuniti Midi svaku želju?
12. Zbog kojega je razloga Mida poželio da se skine s njega čarolija?
13. Kojom se od sljedećih rečenica iskazuje da je Mida svjestan da je njegova želja loša?
14. Koja se od sljedećih mitoloških tema odnosi na polazni tekst?
15. Koje je od sljedećih obilježja pripovjednoga teksta prisutno u polaznome tekstu?