Sofoklo, Antigona
Ismena
Pa vjerenicu čeda svoga smaknut ćeš?
Kreont
I drugih eno polja dadu orat se.
Ismena
Al’ ko što on i ona, lje ne pristaju.
Kreont
Zle žene al’ sinovma davat mrzi me.
Ismena
Kako l’ te sramoti otac, mili Hemone!
Kreont
Baš odveć mene jediš i ti i tvoj brak!
Ismena
Pa nju ćeš otet srca svoga porodu?
Kreont
Had bit će onaj, tko će spriječit svadbu tu!
Ismena
Smrt za nju, kako čini s’, odlučena je.
Kreont
To čini s’ tebi ko i meni.
(Slugama.)
Ne čas’te,
Već vod’te, sluge, u kuću ih, vezane
Nek jesu te mi ženske, a ne slobodne!
Ta i junaci bježe, kad ti oni već
Životu svomu nadomak ugledaju smrt.
(Odvedu Antigonu i Ismenu.)
STAJAĆA PJESMA
Zbor
1. strofa
Oj blažen, tko u životu ne okusi zla!
Kome bog dom uzdrma, nikakav jad ga
Ne mine, – od koljena koljenu to se šulja.
Baš tako, kada na moru
Zli, burni dunu vjetrovi
Iz Trakije, a tama s dna navali,
Tad moru iz dubine eno valja val
Crn pijesak burom uzburkan,
Od udaraca jekom ječe obale.
1. antistrofa
I doma preminulih Labdakida nesreću
Staru vidim, gdje na jade jade gomila;
Roda rod ne rješava, nego sve obara ih
Bog neki, spasa nema im.
Ta zadnji eto ogranak,
U domu što ga Edipovu obasja
Sjaj sreće, podzemnijeh opet bogova
Mač sada kosi krvavi
I riječi nerazum i bijesna srca strast.
1. strofa
Zeuse, koja bi obijest
Ljudska skršila snaga tvoju?
Nju niti kada svlada san svetokrilac
Ni neumorni mjeseci.
Kao vladar bogova vijekom dovijeka
Mlad sjajem na Olimpu vladaš blistavim.
Pa odsad i unapredak,
Ko dosad, vijek će vrijediti
Taj zakon: smrtnik nijedan
Za svoga žića bez jada ne prolazi.
1. antistrofa
Eno nestalna nada je
Mnogom čovjeku melem srcu,
A mnogom meka lakoumnim željama;
I šulja se, a ne vidiš,
Dokle ti ne opali nogu vatre žar;
Jer mudro netko riječ reče preslavnu;
Zlo drži onaj gdjekada
Za dobro, komu nagoni
U groznu bijedu srce bog;
A kratak samo čas on traje bez jada.
