Vjenceslav Novak, Posljednji Stipančići
Stipančić je plakao, njegov se očajni glas gušio u grlu, a ramena mu se od jecanja tresla.
– Ante, što se dogodilo? Govori, za ime božje!
– Čitaj – šapne Stipančić i segne rukom pod uzglavlje. No kad je htio da joj dade nekakvo pismo,
zgnječi ga u rukama i utisne opet pod jastuk:
– Ne pitaj me... Ne mogu pokazati nikomu tu smrtnu sramotu.
– Zar je zatvoren, ubijen? Ta mati sam mu, gdje ti je srce da me ovako mučiš!
– Propao je! – reče Stipančić istim nepodnošljivim glasom. A Valpurga segne pod uzglavlje i
uzme bez njegova opiranja papir. Kroz suze jedva je raspoznala slova u pismu što je počinjalo s nagovorom: „Momu vrlo ljubeznome ocu, gospodinu Anti Stipančiću. Dužnost mi je javiti vam da sam svoje nauke dovršio bacivši knjige u kut, jer moj preljubezni otac nije našao svoga sina vrijednim da ga još tih par mjeseci uzdrži na sveučilištu. Pred tri dana započeo sam novu karijeru s kojom će se morati njegovo plemenito očinsko srce sprijateljiti – ja sam primljen u službu kavanarskih konobara. Ako bi se plemenitom srcu moga gospodina oca htjelo dati nažao što sam sa praga visoke doktorske časti sašao među konobare, ostaje mu vrlo lijepa utjeha da je njegov sin po svoj prilici najinteligentniji konobar u Europi. Doduše, priznat ću da sam se s trpkim osjećajem u duši dao na taj korak. No u ovaj par bilo mi je birati dvoje: ili da skočim u Dunav ili da ostanem živ kao pošten konobar. Toliko momu plemenitomu ocu na znanje s poniznom zamolbom da zaboravi sa mnom sve što je u svojoj veledušnosti o meni i sa mnom snovao. Ostajem s dužnom zahvalnošću i s počitanjem momu plemenitomu gospodinu ocu, patriciju... Juraj Stipančić, bivši doktorand prava, konobar.”
Valpurga je, pročitavši pismo, osjetila u sebi nešto utješno što je dolazilo iza velikoga straha od prve pomisli: – Samo kad je živ! – Stoga je sasvim mirno pitala muža:
– Zar si mu uskratio novaca?
Stipančić nije dugo odgovorio. Kad je dignuo s očiju ruke, reče dubokim glasom kao da iza svega osjećanja samomu sebi predbacuje:
– A što ti misliš reći time „uskratio”? Znaš li ti što će to reći kroz osam godina pošiljati svaku svotu koju je zatražio? Što će to reći isprazniti svoje ruke i učiniti krivicu drugima? Pa veliš „uskratio”?
– Ja ne znam... Tek tako nešto razabiram iz ovoga pisma.
– Misliš li da je to došlo iznenada? Ne deset, nego dvadeset puta pisao mi je u ovo par posljednjih godina da je posljednja žrtva što je od mene traži. Ali posljednje nisam mogao dočekati nego obratno: ja sam vidio da moja imovina za nju ne dotječe. Kad sam sve to vidio i uvjerio se da drugoga izlaza nema, pisao sam mu istinu: „Još ovo proljeće, a onda više ne računaj na me jer nemam.” Minuo je i taj rok, na posljednja dva pisma nijesam niti odgovorio, a jutros sam dobio to... Propao je i upropastio nas... A ta sramota, oh, ta sramota!
I opet je proplakao onim strašnim raskidanim glasom. Samo taj glas, te bolno zgrčene mišice lica i taj mrtvi pogled bez nade, samo je to boljelo Valpurgu poradi čovjeka za kojega je držala da je neoboriv kao jablan što se vrškom dotiče oblaka te prkosi burama i olujama. Samo ju je u srce dirala bespomoć toga čovjeka kojega je bila naučila gledati da svojom voljom vlada nad svime i svemu opredjeljuje put. Moralo mu je biti dosta kad je klonuo i on. O samom Jurju bila je nekako u sebi uvjerena da je to mladenačka obijest i onakovi hiri kakvima i nju često Lucija znade podražiti. O tom bi bila rado uvjerila i Stipančića, ali on nije htio odgovarati ni na jednu njezinu riječ.
