Hrvatski - 2024. probna, tekst 2.

Ranko Marinković, Kiklop

Škola. Klupe, u svakoj četiri ošišane glave. Krele je naprijed, među malima. Lijep i stasit poručnik šeta među klupama. Pustio sablju da važno tandrče po podu (druge vojne svrhe ona čini se i nema) a gore dugim finim prstima prelijeće preko burnih valova čvrste tamne kose, ispituje stanje uzburkanosti oficirske frizure. Znak nadmoćnosti nad ošišanim glavama. Jedna vrsta snage, starozavjetne, misli Melkior, nad ošišanim Filistejima. A poručnik čeljust miče, govori. Što govori, ne razumije Melkior, već gleda čeljust kako radi i fine prste kako plešu na valovima. Potom reče

Melkior: čeljušću magarećom jednu gomilu, dvije gomile, čeljušću magarećom pobi tisuću ljudi. (...) I zine Melkior od čuda te krasne kose valovite i od one snage u njoj.

Melkior stoji i ne govori o razvodu straže, već (u sebi) kako čeljušću magarećom jednu, dvije gomile, čeljušću magarećom pobi tisuću ljudi... ponavlja priče ratničke.

Krelu izbaci neka silna opruga i sav dršćući od napete svoje spremnosti ispali razvod straže kao rafal u grudi dušmanske, odlučno, vojnički. Devet fakulteta! misli Melkior.

– Diplomacija... koješta! – Šeta među redovima klupa krupan major-ratnik, krivonogi jahač u čizmama. Zvecka mamuzama. Zabacio ruke na stražnjicu, gurka klupe koljenima, miči mi se s puta, i govori svadljivo: – Laži i maži! Večere, ručkovi, banketi, šampanjac, torte, majoneze! Cilindraši! Nabiguzice! Guzaju se po automobilima, po ložama, salonima, šinjoni, lornjoni, lak i trak, zlato, dijamanti, briljanti, buzoranti, glumice, balerine... Otmjenost! Protokol! A sve sama kurva, muška i ženska! Đubre do đubreta! E, al ima jedno vrijeme kad svršava kurvin pir! Gotovo je sa zezanjem za zelenim stolom! Bježe svi u božju mater, lornjoni i šinjoni, nabijaju se u mišje rupe, kukavička gamad! E, tada mi vojnici uzimamo stvari u svoje ruke i počinje – rat! I nema tu više pliz i pardon, musje i madam, nego raspali i ožeži, pa kom opanci kom obojci! Dosta ste se nakenjali „diplomatskih nota”, a sada, bogamu, da mi zagruvamo, po našim notama!

Major je prekinuo šetanje, počeo je rat. Prošlo mu psovačko svadljivo predratno raspoloženje, gdje je u poniženju podnosio kukavičko diplomatsko puzanje i kurvinsko prenemaganje. Sada čovjek zna što je: vojnik! – to je. Sve rješavaš u oči, otvoreno, jasno, pa tko koga!

Da, ali ne može da ratuje kakva god budala. Odlučnost i hrabrost, jasno, bez toga nema vojnika, ali to nije sve. Potrebno je da imaš nešto i u mozgu, a to je vojna nauka. Zato si, eto, tu, na obuci.