Hrvatski - 2024. ljeto, tekst 3.

James Joyce: Portret umjetnika u mladosti

Na prostranim igralištima vrvjelo je od dječaka. Svi su vikali, a prefekti1 su ih poticali glasnim povicima. Večernji zrak bijaše blijed i hladan, i nakon svakog napada i udarca nogometaša zamazana bi kožna lopta poletjela kao troma ptica kroz sivu svjetlost. On se držao izvan vidjela svog prefekta, izvan dosega surovih nogu, hineći kadikad da trči. Usred te vreve od igrača osjećaše kako mu je tijelo maleno i slabunjavo, a oči mu bijahu slabe i suzne. Rody Kickham nije bio takav: svi su drugovi govorili da će postati vođa četvrtog i petog razreda.

Rody Kickham bijaše zgodan dečko, ali onaj ogavni Roche bijaše smrad. (...) Gad Roche imao je krupne šake. (...) I jednoga dana je upitao:

‒ Kako ti je ime?
Stephen je odgovorio: Stephen Dedalus.
Tada je Gad Roche rekao:
‒ Pa kakvo li je to ime?
I kad Stephen nije znao odgovoriti, Gad Roche je upitao:
‒ Što ti je otac?
Stephen je odgovorio:
‒ Gentleman.
Zatim je Gad Roche upitao:
‒ Je li činovnik?

Premještao se s noge na nogu držeći se nekako postrance od igrača i s vremena na vrijeme bi malo potrčao. Ali ruke su mu pomodrele od studeni. Turnuo ih je u džepove svoga sivog kaputa s pâsom2. Bijaše to pâs od jednog džepa do drugog. A dati pâs značilo je također izmlatiti kojeg druga. Jednoga je dana neki učenik rekao Cantwellu:

‒ Smjesta ću ti dati pâs.
Cantwell je odgovorio:
‒ Hajde i pokaži se junakom. Podaj pâs Cecilu Thunderu. Volio bih te vidjeti. On će ti dati nogom u stražnjicu.

To baš nisu bile lijepe riječi. Mati mu je rekla da ne razgovara sa surovim dječacima u školi. Lijepa majka! Prvog dana u predvorju samostana kad se opraštala s njim, podigla je koprenu do nosa da bi ga poljubila, a nos joj i čelo bijahu pocrvenjeli. Ali on se pravio da ne vidi kako ona malo što ne zaplaka. Ona je bila lijepa majka, ali nije bila tako lijepa kad je plakala. A otac mu je dao dva komada po pet šilinga za sitne troškove. I tada mu je rekao neka piše ako mu što zatreba i neka nikada, što bilo da bilo, ne oda nijednog druga. Zatim se na vratima samostana rektor rukovao s njegovim ocem i njegovom majkom, dok mu je habit lepršao na vjetru, našto su se kola u kojima je bio njegov otac i njegova majka odvezla. Vikali su mu iz kola i mahali rukama:

‒ Zbogom, Stephen, zbogom!
‒ Zbogom, Stephen, zbogom!

Nađe se u vrevi gdje su se otimali za loptu i, prestrašen od sijeva očiju i od prljavih cipela, sagne se i izvuče iz tiske. Dječaci su se natezali i stenjali, a cipele im strugahu, udarahu i toptahu. Zatim žute cipele Jacka Lawtona izbave loptu, i sve ostale cipele i noge potrče za njom. On malo potrči za njima i zatim se zaustavi. Nema smisla trčati. (...)

U učionici bi bilo udobnije nego ovdje napolju na studeni. Nebo blijedo i hladno, a u samostanu gore svjetla. (...) Tako lijepa i topla bijahu svjetla u samostanu. Bijaše to kao u nekoj knjizi. Možda je tako izgledala Leicesterska opatija3. A u Pravopisu doktora Gornwella ima tako lijepih rečenica. Kao pjesme, pa ipak samo rečenice po kojima se učio pravopis.

Leicester opatijo!
Gdje je Wosley zlopatio;
Moraše ga ukopati opati.
Koga svana ozlijede,
Taj boluje od ozljede.

Kako bi bilo lijepo ležati na ćilimu pred kaminom podbočivši glavu rukama i misliti na te izreke.

__________

1 prefekt – ravnatelj neke ustanove, odgojitelj u sjemeništu i sl.
2 pâs – remen
3 opatija – kompleks samostanskih zgrada (i pripadajućih posjeda)