Hrvatski - 2024. ljeto, tekst 2.

Vjenceslav Novak, Posljednji Stipančići

Prvi bi jelo uzeo Stipančić, zatim metnuo na pladanj Jurju, a posljednja bi uzela Valpurga.
I stalo bi se jesti bez riječi. No najednom rekao bi Stipančić hladnim glasom ispitujućega učitelja, ne pogledavši Jurja:

– Četiri stotine osamdesete prije Isusa?
– Miltijades pobijedio kod Maratona, – rekao bi Juraj, ne dižući očiju s pladnja.
– Dobro. Šezdesete prije Isusa?
– Prvi trijumvirat: Cezar, Pompej i Kras.
– Prva križarska vojna? – nastavio bi otac jednako automatski (...).
– Molim! Dijete od devet godina! – pokazao bi tad otac rukom na Jurja i glasom koji je, od same uzbuđenosti, imao prizvuk srditosti. On ne bi pritom gledao Valpurgu, kao da na to treće lice upozoruje, ali bi ona kimnula sporazumno glavom i pogledala svojim tihim očima Jurja kako se viša bića gledaju.

(...)

Kad je Luciji bilo šest godina, dozvoli otac da smije i ona sjedjeti za obiteljskim stolom. To je bila velika radost za Valpurgu, koja bi u povjerljivom razgovoru s Veronikom znala reći: – Bože moj, zašto smo mi ženske na svijetu? Eto, sva briga očeva ide sinu, a ova sirotica kao da i nije naše dijete.

Čitavo je jutro učila Lucija kako će se ponašati kod stola, a kad je bilo pred objed, umila ju je i počešljala još jednom i preodjela je od glave do pete. Kad ju je pogledala tako opremljenu, da se dolično prikaže ocu, bila je zadovoljna i slatko poljubila malu: – Vidjet ćeš kako ćeš se dopasti ocu, samo se pametno ponašaj!

Lucija, kojoj je glavni osjećaj prama ocu bio da je u kući vrhovna glava, da se poradi njega ne smije glasno govoriti ni trčati po hodnicima, – čekala je s dvojakim čuvstvom taj prvi objed gdje će i ona sjedjeti s ocem, majkom i Jurjem kod istoga stola. Bilo je s jedne strane iščekivanje nečega lijepoga i ugodnoga, čime djeca svakoj novosti i promjeni u susret idu, a podupirala je taj njezin osjećaj i Veronika s mlađom služavkom, koje su joj, hineći zavist, govorile: – Gle, pa ti ćeš bome s gospodinom ocem sjedjeti kod istoga stola! ... – A opet je tu radost mutio strah što ga nije mogla nikada odijeliti od pomisli na oca i kojega bi se sretno riješila istom onda kad bi se po glasnom Veronikinom razgovoru sa susjedama ili pjevanju mlađe služavke osvjedočila da je otac s Jurjem umakao s maloga trga u susjednu ulicu. (...)

Drugi se dan nije dala Lucija k stolu, makar da joj je mati obećavala svega: ona je voljela objedovati s Veronikom u kuhinji. Kad su već otac i Juraj sjedjeli za stolom, mati ju je nježno
turala k stolu i sakrila joj zaplakano lice. Kad ju je napokon sjela do sebe, udarila je Lucija plakati. Valpurga baci pogled k mužu, čije je namršteno lice i strog pogled govorio jasno kako ga se Lucijino ponašanje prima. Napokon je rekao jedva razumljivim glasom: – Što to vodiš k stolu? – pa otvorio s Jurjem njihov naučni razgovor. (...)

– Kad je Juraj izišao iz sobe, okrene se Stipančić Valpurgi:
– Genijalna glava! Ako se meni što dogodi, prodaj i krevet ispod sebe da dovrši nauke. Od toga ćeš dječaka doživjeti više nego možeš i pomisliti.