Ranko Marinković, Kiklop
U staklu među izloženim cipelama pojavi se tanka, neugledna silueta gradskog stanovnika sasvim slabe tjelesne konstrukcije. Naherena pojava u odrazu izloga izazove u Melkioru lukavi podsmijeh i riječ mobilizacija nađe se odjednom u jesenjem blatu po kome gaca maslinastosiva monotonija tužnih nepoznatih ljudi na nekom hodanju bez kraja. Vika ljutih narednika, umoran glas promočenih cokula i tajanstvena riječ „ordonanc" ${ }^{1}$... Tako se začeo taj strah od novih zbivanja oko njega: šofer ide u Apatin da šofira u tenku... po našoj gorovitoj zemlji... U nekoj gori pritajiti se kao savijena buba duboko u kori neuništivoga stabla: eto, mene nema... i živjeti, živjeti... Kako zatajiti svoje postojanje, ukrasti od ljudi svoje izdajničko tijelo, odnijeti ga u neku beskrajnu samoću, sakriti ga u čahuru straha, uvući se u privremenu smrt?...
Don Kuzma i ne sluti da bi mogao biti objektom jedne zavisti... Stigavši do osobne vage invalida u veži, skine šešir, obriše malu olinjalu glavu s ušima... kao da je dva anđela nose, zatim obriše i oznojeni vratić i šešir s unutrašnje strane, šešir metne na glavu, rubac u džep i stupi na osobnu vagu.
Invalid je još samo njega čekao (bilo se već prilično smrklo): uzvrpolji se uslužno i tucne užurbano svojom drvenom nogom, namjesti naočale izvezane koncem i odvagne don Kuzmu reklo bi se s pobožnošću koja mu i dolikuje. Sudeći po svemu don Kuzma je tu dobra stalna mušterija koja je već stekla puno povjerenje. Pitanje povjerenja ovdje je sasvim umjesno. Bolesnik kome život zavisi od svjedočanstva jedne vage obično ne vjeruje toj trgovačkoj spravi (koja je i stvorena zbog prevare) a još manje vjeruje njenom gospodaru. Sumnjičav je on i misli svi gledaju kako da ga prevare, da mu otmu nekoliko dragocjenih dekagrama na koje se još oslanja njegov život, život, prijatelju!
Don Kuzma sa strepnjom sačeka sudbonosnu cifru težine koja znači bit il ne bit. Čak se i sam nešto gorljivo zaokupi oko jezičaka na vagi, i porječka se malo s invalidom i odgurne mu ruku s nestrpljenjem, napokon se smiri i pomiri s jezičcima, primi ceduljicu i ode zabrinut.
Melkioru se činilo da prisustvuje lukavom obredu u kome se provjerava milost božja, a možda i božje postojanje. S intelektualnim stidom, kao da pruža ruku susjedu - kiromantu, stupi on na vagu uznemirena srca. Apatin je na Dunavu, pomisli, ime lijeka protiv apatije...
- Koliko? - upita invalida tobože nehajno.
- Šezdeset i jedan kilogram, sedamsto i osamdeset grama.
- Ne može bitil - poviče uplašeno.
- Može, može - odgovara invalid sa sigurnošću. Naviknuo se na zanovijetanja mršavih mušterija.
- Kako? Pa ja sam...
- Vi ste dovoljno mršavi za tu težinu - reče invalid s doktorskim cinizmom. - Moja vaga ne krade - doda u korist renomea. - Mi pošteno zarađujemo komad kruha, ne bojte se.
- Ne bojim se ja... da krade - nastoji smiješkom objasniti svoju misao - nego recite, ne poklanja li ona?
- Nit krade, nit poklanja. Što ima to i klima.
- A kako je stajao onaj... svećenik? - upita s povjerljivim osmijehom.
- Kao i jutros.
- Znači, i jutros je?...
- I jutros, i jutros. Dvaput dnevno. - Invalid je pokazivao želju da završi beskoristan razgovor; ova mu je radoznalost već bila i sumnjiva, „ispituje ovaj nešto..."
${ }^1$ ordonanc - vojnik dodijeljen nadređenom radi prenošenja vijesti ili pošte; kurir
Što je tema polaznoga teksta?
Zašto je Melkior bio uznemiren prije vaganja?
Na kojoj je stilskoj figuri utemeljen prikaz don Kuzmina vaganja?
Na kojemu je načelu utemeljen Melkiorov unutarnji monolog u polaznome tekstu?
Koja je od sljedećih tvrdnja o pripovjedaču u polaznome tekstu točna?