Vjenceslav Novak, Posljednji Stipančići
Napokon je došao i onaj zlokobni tren i drski čin pijanoga časnika. Valpurga se nije mogla dosta načuditi da se tu nije Stipančić gotovo nimalo oborio na Wintera. On je to spomenuo kao neznatni događaj - ali zato se oborio na Domazetoviće, Daničiće, Homoliće, Vukasoviće i druge plemiće s tolikom žestinom te je sin Juraj mogao vidjeti da „naši domaći ljudi" nijesu naprama svjetskim ljudima nego sitni miševi, nevrijedni da žive samosvojno i svojim imenom... U Stipančićevoj prekipjeloj žuči poradi tobožnje nepravde nanesene mu od sugrađana - ni majorovih prstiju nije tu opazio - iščezavali su posve svojom neznatnošću izrazi što im ih je pridijevao: kramari, lopovi, ništarije, malovrijednici itd...
Povod, tok i konac parnice predočio je u najtanjim sitnicama Stipančić tako te je bila uvjerena i Valpurga da joj je muž doživio „veliku sramotu", a skroz pravedan. „Moja mržnja proti njima" zaključio on - „mora živjeti i poslije moje smrti, mora živjeti u tebi, momu sinu; hoću da ju ovim spisom kao żlijebom izlijem iz svoga srca u tvoje..."
- Neka dragi bog znade te muškarce! - uzdahnula je tu Valpurga. - Ali mi žene ne bi mogle biti takove...
Sama se pako parnica razvila ovako:
Po gradskim ustanovama, danima jošte od Marije Terezije, nije smio patricij nositi plemićkog odijela ni opasati plemićki mač a nekmoli se njime i javno - pa bilo i poradi vlastite obrane poslužiti. Stipančić je bio na krstu sina Jurja prekršio i jedno i drugo. - Duh novoga doba - jednakost ljudi - što se iza velike francuske revolucije širio nad Europom, nije još bio dopro ovamo da razara jake, gotovo neoborive kule iz kojih su gospodovali nad ogromnim većinama pojedinci, bogzna koliko pravedno i u kojoj davnini ovlašteni stališi i porodice. Ni senjski plemići ne bijahu tada već ni izdaleka ono što su im još najbliži pređi bili. Plemićki mačevi rđahu u tokovima, plemići koji su se htjeli održati trgovahu i laćahu se služaba kao i ostali građani, a ono sjaja što im ga bijaše još ostalo potamnjivao je vojnički stališ što ga je država nad sve ine stališe u zemlji dizala. Ali pored toga mnogi i mnogi plemić nije mogao dozvoliti da obični građanin ili patricij usvoji sebi njegova uzakonjena ako i prazna prava. - Uvrijeđenome majoru, uckanom ${ }^1$ još više od majorice, nije stoga bilo teško skloniti većinu magistrata da digne proti Stipančiću parnicu što je neovlašteno metnuo na se plemićko odijelo i pripasao plemićki mač. Stipančić nije isprva vjerovao u dignutu optužbu, ali kad je bilo do zbilje, on, nemoćan proti slovu zakona, nije drugačije mogao sebi svega protumačiti nego zlobom i zavišću svojih sugrađana... Doduše on je osjećao da ga njegovi suvremenici mnogo ne vole, ali nije za to mario. Kad bi išao gradom ukočen i ravan s dignutom glavom i uvijek ravno upravljenim pogledom, ne bi ni za živu glavu odzdravio ni jednome pozdravu običnih građana. Potajno veselje u gradu što ga je magistrat ponizio, nije mu moglo ostati tajno. Zato je na koncu presude o parnici napisao sinu savjet: „Vragu budi prijatelj, ali svomu rodnomu gradu nikada!"
${ }^1$ uckan - bijesan
Koji je događaj iz cjeline djela pripovjedač označio kao drski čin pijanoga časnika?
Što je iskazano sljedećom rečenicom?
- Duh novoga doba - jednakost ljudi - što se iza velike francuske revolucije širio nad Europom, nije još bio dopro ovamo da razara jake, gotovo neoborive kule iz kojih su gospodovali nad ogromnim većinama pojedinci, bogzna koliko pravedno i u kojoj davnini ovlašteni stališi i porodice.
Zbog kojega se od sljedećih razloga vodio pravni postupak protiv Ante Stipančića?
Kojim se od sljedećih izraza upućuje na socijalno-psihološku karakterizaciju Ante Stipančića?
Zašto se Ante Stipančić neprijateljski odnosi prema građanima Senja?