Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna
- Evo, baš sam ovo pola litre kupio za njene pare - izusti Marmeladov obraćajući se jedino Raskoljnikovu. - Trideset kopjejaka mi je dala svojim rukama, posljednje što je imala, vidio sam svojim očima... Ništa nije rekla, samo me nijemo pogledala... Tako tek tamo gore, a ne na zemlji... žale ljude, plaču, a ne kore, ne kore! A to još više boli, gospodine, još više boli kad ne kore!... Trideset kopjejaka, jest, molim lijepo. A i njoj bi sad dobro došli, je l' da? Pa što vi mislite, gospodine dragi? Ona sad mora paziti na čistoću. A ta čistoća stoji para, ta posebna čistoća, razumijete li? Razumijete? Pa, recimo, treba kupiti neke pomade, ne može opet bez toga, molim lijepo; pa suknje uštirkane, pa cipelice neke zgodne, nešto ekstra, da može nožice pokazati kad mora prekoračiti lokvu. Razumijete li, razumijete valjda, gospodine, što znači ta čistoća? Eto, vidite, a ja, njen rođeni otac, izdrančio od nje tih trideset kopjejaka da razbijem mamurluk! I pijem, molim lijepo!... I već sam ih zapio!... E pa, tko bi još ovako nekog kao što sam ja požalio? A? Je I vam sad žao, gospodine, mene, ili nije? Recite, gospodine, je I vam žao il nije? He-he-he-he!
Htjede opet natočiti, ali više nije imao što. Boca je bila prazna.
- A što da te žali? - dovikne gazda koji se opet našao uz njih.
Razlegne se smijeh, pa i psovke. Smijali su se i psovali i oni što su ga slušali i oni što ga nisu slušali, nego, tek onako, promatrali bivšeg činovnika.
- Žali! Zašto da me žali! - zavapi najednom Marmeladov ustajući ispružene ruke, upravo obasjan nadahnućem, kao da je samo čekao da čuje te riječi. - Što da me žali, kažeš? Tako je! Nema me što žaliti! Raspeti me treba, raspeti na križ, a ne žaliti! Pa dobro, raspni me, suče, raspni, a kad me raspneš, požali me! Onda ću i sam poći na raspeće jer ne žudim za veseljem, nego za jadima i suzama!... Misliš li ti, trgovče, da sam ovo tvoje piće u slast popio? Jade, jade sam tražio na dnu ove boce, jade i suze, i okusio sam in i našao; ali požalit će nas onaj koji je sve požalio i koji je sve i sva razumio, on jedini, a on je baš sudac. Doći će na sudnji dan i zapitati: „A gdje je kćerka što sebe žrtvova maćehi opakoj i sušičavoj, djeci tuđoj i malodobnoj? Gdje je kćerka što se smili na oca svojega zemaljskog, pijanduru odurnu, ne libeći se zvjerstva njegova?" I kazat će joj! „Hodi! Oprostio sam ti već jedanput... Opraštaju ti se i sad grijesi tvoji mnogi, zato što si mnogo voljela..."
Koja je uloga polaznoga teksta u cjelini romana Zločin i kazna?
Zašto Marmeladov navodi da njegova kći treba paziti na čistoću?
Što je Marmeladova najviše pogodilo pri posuđivanju novca od kćeri?
Na koga se odnosi podcrtana riječ u sljedećoj rečenici?
A gdje je kćerka što sebe žrtvova maćehi opakoj i sušičavoj, djeci tuđoj i malodobnoj?
Koja je tvrdnja o sljedećim Marmeladovljevim riječima točna?
Hodi! Oprostio sam ti već jedanput... Opraštaju ti se i sad grijesi tvoji mnogi, zato što si mnogo voljela...