Francesco Petrarca, CLXX. | Francesco Petrarca, CCLXII. |
Često zbog lijepog dobrog lica snagom misli mi vjernih ohrabren sam bio i časnim mudrim zborom napast htio dušmanku svoju ponizno i blago. No s oči njenih naum sam odlago, jer sreću moju svu, moj udes cio, zlo mi i dobro, smrt i život mio bje svemoćniku njoj uručit drago. Ne mogoh stoga nikad složit riječi da i drugi ih osim mene pamti; tolik mi strah i slabost Amor stvori. Sad dobro znam da ljubav koja plamti vezuje jezik i duhove priječi: tko može izreć plam taj, slabo gori. | Izmiče život, čas počina nema, i krokom hitrim smrt za njime hodi, sadašnjost, prošlost protiv mene vodi vojnu i ono što se doći sprema; i ne znam što me rastužuje više čekanje prazno ili uspomene, spram sebe sućut da ne priječi mene, tih misli davno već bih bio lišen. Je l' srce tužno, misliti ne stajem, bî igda sretno; a na drugoj strani, plovom mi, vidim, divlji vjetar huči; bura u luci, lađar posustaje, jarbol i jedra već su pokidani, zgašene lijepe, sveđ što gledah, lûči. |
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.