... On trči uz konjića, potrkuje pred njim, vidi kako ga tuku po očima, po samim očima! Plače. Srce mu se nadima, suze curkom cure. Jedan od onih što šibaju konja zahvati ga po licu, ali on ništa ne osjeća, krši ruke, viče (...). Jedna ga seljanka hvata za ruku i hoće da ga odvede, ali joj se on otima i opet hita do konjića. Konjić je već posve klonuo, ali se još jedanput počinje ritati. (...) Nekoliko momaka, isto tako crveni i pijani, grabe tko što stigne – bičeve, štapove, rukunicu1 – i jure do kobilice što izdiše. Mikolka stane sa strane i mlati je nasumce polugom po leđima. Kljuse ispruži glavu, teško uzdahne i ugiba. (...)
– Moja je! – dere se Mikolka s polugom u rukama, krvlju podljevenih očiju. Stoji kao da mu je žao što nema više koga tući.
– Pa zbiljam, bome, nisi ti krštena duša! – dovikuju mu već mnogi iz svjetine. Siroti dječak nije više pri sebi. Vrišteći probija se kroz svjetinu do riđuše, grli joj mrtvu, okrvavljenu glavu i ljubi je, ljubi je u oči, u gubicu... Zatim odjednom skoči na noge i izbezumljeno navali svojim šačicama na Mikolku. U taj hip ga otac, koji je već dugo jurio za njim, napokon hvata i iznosi iz svjetine.
– Idemo! Idemo! – govori mu. – Idemo kući!
– Tatice! Zašto su oni... jadnog konjića... ubili?... – jeca on, ali mu dah zastaje, a riječi mu se otimaju kao vrisak iz stiješnjenih prsa.
– Pijani su pa luduju, što nas briga, idemo! – govori mu otac. On grli oca, ali ga u prsima nešto guši, guši. Htio bi predahnuti, viknuti, i uto se probudi.
Probudi se sav uznojen, kosa mu mokra od znoja, jedva diše. Pridiže se užasnut.
– Hvala bogu, to je bio samo san! – reče sjedajući pod drvo i duboko predišući. – Ali što to znači?
Da me ne hvata vrućica: kakav ružan san!
Bio je sav kao isprebijan; u duši mu mutež i tmina. (...)
– Bože! – usklikne. – Pa zar ću ja zbilja, zar ću zbilja uzeti sjekiru i udariti je po glavi, razmrskati joj lubanju... pa gaziti po ljepljivoj toploj krvi, obijati bravu, krasti i tresti se; sakrivati se sav obljeven krvlju... sa sjekirom... Bože sveti, zar ću zbilja to učiniti?
Podrhtavao je kao list na vjetru dok je to govorio.
„Ama, što ja ovo radim?” produži uspravljajući se ponovno, nekako strahovito iznenađen. „Znao sam da to ne bih mogao, pa što sam sve dosad mučio sama sebe? Pa i jučer, jučer, kad sam išao na tu probu, i jučer sam već potpuno shvatio da ne bih to mogao... Pa što sad hoću? Zašto sam još sve dosad sumnjao? Upravo jučer, dok sam silazio niza stube, rekao sam da je to podlo, gadno, nepošteno, nepošteno... (...) Baš da i nema nikakve sumnje u tim mojim proračunima, kad bi sve to što sam smislio u ovo mjesec dana bilo jasno kao dan, točno kao matematika, bože mili, svejedno se ne bih mogao nakaniti! Ne bih mogao, ne bih mogao!” (...)
Bio je blijed, oči mu gorjele, osjećao je iznemoglost u svim udovima, ali je odjednom nekako lakše disao. Ćutio je da je već zbacio sa sebe ono strašno breme što ga je toliko dugo pritiskalo i odjednom mu bje lako i mirno pri duši. „Bože!” molio se. „Pokaži mi put, a ja se odričem one proklete... tlapnje svoje!”
1 rukunica – držak; drška
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
)