Antun Gustav Matoš, Camao
Prođe i ljeto, a Kamenski se još ne smiri. Nedavno primi pismo koje ga još više uzruja. Majka mu onako mimogred javljaše kako je Š., njegov znanac, ubio u nekom gaju tik Zagreba mladu učiteljicu J-ovu, koju Kamenski također poznavaše jer joj roditelji stanovahu u istoj kući s njegovom majkom, i sebe. Od tog djevojčeta ostade mu u uspomeni samo blijeda, žuta koprena od lica, a na njoj se vampirski krijese velike, vlažne i ponoćne oči i ruje bolesne usne kao rumen karanfil na sirotinjskom prozorčetu. Š-a poznavaše kao veliku ćutljivicu, držaše ga kukavcem koji ne bi ni pileta zaklao, i gle - -! Ko bi, ko bi to i u snu pomislio! Samotno šumsko veče, plahi i pogureni Š. u crnim naočarima sastaje se sa crnim, vampirskim očima i strasnim usnama koje su namijenjene drugomu. Tihi stari ljubavnik pita, moli, preklinje, vuče drhtavom rukom iz džepa revolver,... ona bježi, on puca, onako kratkovid zapliće se o šiblje, crni mu naočari padaju, juri kao bjesomučnik, trza ju za dugačku vranu kosu i probije joj djevičansko blijedo čelo posljednjim kuršumom, a ona mu probija uzdrhtalo srce posljednjim očajnim vriskom... I Š. ... nađe svoje naočare, ide kući po pušku, vrati se, pali šikarjem Žigice i zabada se glogom, i kupinom, padne preko crnih, vampirskih očiju i krvavih pjega i - prosvira si mozak...
- Pa to da se desi u Zagrebu... ni u snu se ne bih tomu nadao! - I Kamenski se zabrinuo, pribojavao, pa ipak je tajno žudio taku ljubav, taku smrt!
Jedne večeri ode u svratište Metropolu svome meceni i, skidajući u predsoblju ogrtač, čuje barona šaptati kroz pritvorena vrata:
- Ha, gospođo, ovo je moj pijanista koji vas toliko zanimaše danas poslije podne te me počastiste svojom dragom posjetom! Odmah će svirati: to će biti nešto za vas! Samo se, molim vas, ne pokazujte, jer moj "tip" pred nepoznatima svira konvencionalno, slabije.
Kamenskoga ujede u grudima. Uđe i, pozdravivši glasno domaćina, šane mu kod glasovira:
- Našto ta komedija? Tu ima još neko. Šta se skriva iza vrata?
- Oprostite! Ali to je neka ekscentrična, napola luda moja aristokratkinja iz Beča. Pstl Svirajte!
Kamenski sjedne uz glasovir, rastežući konvulzivno dugačke i mršave prste. Bacivši cigaretu, osjeti nježni i slatki ženski parfem iz kojega se izvije blijeda koprena, a na njoj dva škura, ponoćna oka, usnice ko krvav karanfil, a večernji suton, koji gustijaše po sobi, stane mu čisto dirati čelo kao razbarušena i meka ženska kosa. Na glasoviru opazi gospodsku bijelu rukavicu, iza zastora na protivnim vratima začu prigušeno disanje. (...)
- Još vam jedared velim, dragi Kamenski, još vas jedared, čujete li, molim da pođete sa mnom veli Diamant čisto promuknuv od zanosa.
- Samac sam, u mene ćete živjeti dobro, platit ću vam koliko želite. Vi niste za koncerte, vi niste za nikakovu vrst praktičnog života. Vas će ubiti takozvana publika i moda. Vi niste da svirate na daskama!
Uto izađe ona gospođa iz svog skrovišta i sjedne pored Kamenskoga bez riječi. On se ne mače. Bijaše satrven i kao začaran. Bankar, paleći lampu, pokaza mu glavom na nju, začkilji okom i metnu sumnjivo prst na čelo. - Svjetlost povrati pijanistu, ali gospođa se nasmije i rekne toplim, prekrasnim altom:
- Ostanite samo ovako! Ta ja te odavna poznajem.
- I ja tebe!
Zašto je Kamenskoga iznenadila majčina vijest o ubojstvu?
Koji Š.-ov susret zamišlja Alfred Kamenski?
Kojim se od sljedećih podcrtanih primjera izražava metafora?
U kojim uvjetima Kamenski najbolje svira?
Što je od sljedećega iskazano o odnosu gospođe i Kamenskoga?
)