Ivan Kozarac, Đuka Begović
U Đukinu sokaku skupljaju se ljudi na divan i razgovor pred kućom čiča-Pane. (...)
Naročito ga ljutilo njihovo isticanje laka života. On je vidio iz njihovih riječi da sve njihove težnje i sva njihova pregnuća imaju jedinstven cilj u njih: dostignuti lak i lagodan život. Njemu samomu, činilo se, nije nigda bilo do toga. Njemu je bilo najvećma stalo ne ćutjeti nikakovih veza i spona na sebi, na duši svojoj, biti neovisan o ljudima, o prilikama, o selu. (...)
- A kolik' ste vi utukli novaca, a?... Vi se tobože poirošite, pociknete bajagi raspojaso ${ }^1$, skoknete gajdašu, tucnete ga po ramenu, zazvečite škudama u džepu, ko da ćete sav onaj novac sasuti pred njega. A šta bude, a? Izvučete par krajcara ${ }^2$, šakom ih turite u njegov rog i onda se još falite, lažovi, da ste škudu dali. A kod mene?... A kod mog oca Šime, pokoj mu duši? - ciganinu na egedama ${ }^3$ strune pucaju, flaše idu na komade, vino se rasipa ko pljusak kiše! A to je koštalo, ejl Bankama, peticama je to trebalo plaćatil - sasipava Đuka pred starce i čiče... (...)
Starci dakako vole takovo bančenje i hvalisanje, uživaju naprosto kao da ih se krunom kruni, ali ne smiju oni da popuste od svoga. I ne dadu se oni.
- E... dobro... dobro... AI, šta j' najpotlem u tom tvome životu, e? Šta je bolje već u nas, a? U čemu je tvoj život nadmetniji, u čemu nad našim? - idu starci onda na Đuku, a on još i više orječuje...
- U čemu? - Eto! Vi ste živili - kaže im Đuka - uvjereni u duši da živite dobro i valjano jer živite kako živi vaš komšija, vaše selo, vaš kraj. Vi ste živili iz ugledavanja u druge. Da su drugi drugače živili, i vi bi. (...) Ako drugi ore, orali ste i vi, ako žanje - žnjeli ste i vi. I jeli ste takol Na rano jutro idete bajagi u komšiluk na razgovor. A kad tamo: žena vas poslala da vidite što komšinica pravi za ručak, pa će i ona. Eto - kakvi ste. Svakom loncu poklopac, al nikad sami lonac.
- Kaki ti to onda misliš da smo?
- Kaki? Zapećkari, slabunjci, povađači, skutonoše, lutke. Kud vas tiskaju - tamo idete. A tako i marva kad joj "iške" vikneš!
- A ti... ti li si išto bolji?!
- Ne, nisam. Gori sam ja. I volim da sam. Smrt bi bila biti ko vil (...) Vi imate mozak za drugoga, a ja za sebe... Al šta da vam pripovidam. Vi bi to čuli samo ušima. Vi što govorite, govorite da se govori, a ja - ja što govorim - govorim iz nužde, iz srca, iz života. (...) Iz trula 'rasta nikad grede - ni iz vas više ljudi. Vaš je život razmrskan, za vama je. Još vam samo smrt i - ništa više.
Ovi razgovori sve ih nekako pokunje, rezigniraju. Zamišljaju se u Đukine riječi, i, očito pod njihovim uplivom, lica im odaju nekakovu tjeskobu i nujnost. Sklad divana dakako biva rastrojen. Kao dogovorno dižu se onda i odlaze, što svojim kućama, što u birtiju. Mora da ih boli to...
${ }^1$ Vi se tobože poirošite, pociknete bajagi raspojaso - Vi se pravite da ste razuzdani i raspojasani
${ }^2$ krajcara - sitan novac
${ }^3$ egeda - vrsta žičanoga instrumenta
Što Đuka zamjera suseljanima?
Što znače sljedeće Đukine riječi?
Iz trula 'rasta nikad grede
Koja od sljedećih tvrdnja o Đuki točna?
Na kojemu se stilskom obilježju temelji govorna karakterizacija likova u polaznome tekstu?
Kojom se rečenicom iskazuje da suseljani Đukine riječi doživljavaju istinitima?