Emma zadrži nekoliko časaka među prstima taj prosti papir. U pismu je sve vrvjelo od pravopisnih pogrešaka, ali ona je pratila očeve nježne misli, koje su se kroz čitavo pismo neprestano ponavljale kao kokodakanje kokoši koja je napola skrivena u trnovoj živici. Pismo je bilo posušeno pepelom s ognjišta, jer je malo sive prašine kliznulo s lista na njezinu haljinu, i Emmi se pričini da gotovo vidi svog oca kako se sagiba nad ognjište da uhvati mašice1. Oh, kako je tome davno otkako više nije sjedila kraj njega na klupici pred kaminom kada je palila vrh kakva štapića na velikom plamenu od morske trske koja je veselo pucketala!... Ona se sjeti ljetnih poslijepodneva, punih sunca. Ždrebad je rzala kad si pored njih prolazio, i trčala, i trčala... Pod njezinim je prozorom stajala košnica, i pčele su pokatkad, kružeći u svjetlu, udarale o okna i odskakivale od njih kao zlatne gumene kuglice. Kako su sretni bili ti dani! Kakva sloboda! Kakve nade! Koliko snova! A sada ništa od svega toga nije preostalo. Sve je to ona rasipala u svima doživljajima svoje duše, u svim prilikama redom, u djevojaštvu, u braku i u ljubavi, i gubila tako neprestano kroz život kao putnik koji u svakom svratištu na putu ostavlja ponešto od svoga bogatstva.
1 mašice – dvokraka lopatica s dugim drškom za vađenje žara iz peći
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
