Glas | |
Kolijevka mi bila tik do biblioteke, Babilona mračnog, gdje roman, znanost, fablió${ }^1$, Latinski pepeo i grčka prašina, sve se Miješalo. Bijah tad velik ko in-folio ${ }^2$. Dva mi zborahu glasa. Prvi, čvrst i zavodljiv, Govoraše: „Zemlja je slatkiš pun miline; Mogu (a tad bi ti slast beskrajna bila!) Rodit u tebi hlepnju iste veličine." A drugi: „Oh, dođi! putovat u snima, S one strane mogućeg, onkraj sveg znanog!" I taj glas pjevaše ko vjetar duž žalâ, Sablastan cvileż, a ne zna se odakle, Što miluje uho a ipak ga straši. Rekoh ti: „Da! Mili glasu!" i otad, jao! Počinje to što bih svojom ranom nazv'o | I zlom kobi. Iza kulisa neizmjernog Postojanja, u jami bezdanoj crnoj, Razabirem jasno svjetove osebujne I, žrtvom ushitne te oštrovidnosti, Vučem za sobom zmije što mi cipele grizu. I od vremena tog, nalik na proroke, Ljubim tako nježno pustinju i more; Pak se u koroti smijem, a na slavlju plačem I sladak okus ćutim u vinu najgorčem; Činjenice često pak lažima držim, Te, u nebo zureć, upadam u rupe. Ali Glas me tješi: „Snove svoje čuvaj: Sni ludih su ljepši nego sni mudraca!ˮ Charles Baudelaire |
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.