Još dok sam nešto ispitivala studente kroatistike, brzo sam shvatila da im ni izričaji „oca hrvatske književnosti” Marka Marulića, poput čuhtati se (mi kao da smo nedorasla nacija, pa ne možemo ništa bez „očeva” ni u književnosti, ni u znanosti, pa onda ni u politici), baš i ne leže. Ni antologijska pjesma Tina Ujevića Oproštaj, napisana jezikom koji želi oponašati onaj Marulićev, nije prolazila ništa bolje. Kamen spoticanja bio je upravo završni stih pjesme: Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari! Korugva/horugva vuče korijen još iz mongolskih vremena (orongo, zastava), (...). No moje je studente još više zbunjivala ona druga riječ, ćuhta. Najprije su se čuli glasi da je to pogrešno napisana riječ ćufta. Smisla, doduše, nema, no oni nisu vidjeli smisla ni u cijelom stihu. Bilo je i takvih (kulinarskih) majstora koji su splitskoga začinjavca vidjeli kao travara, čovjeka koji bere ljekovite ili začinske biljke, pa onda jelo (ćufte, okruglice od mljevena mesa; perz. kűften, istući, satrti, smrviti) možda i nije sasvim izvan pameti. No pravi „znalci” odmah su ih poklopili: ćuhta je opisni pridjev, dodatak imenici, kao npr. korak nam žustar, zemlja nam pusta i sl. (...)
Na jedini točan odgovor – da je ćuhta glagol – nitko nije ni pomislio. U početku moje nastavničke karijere činilo mi se nevjerojatnim da to studenti ne znaju. Danas se više ničemu ne čudim. Svi smo mogli vidjeti da npr. mlađahni natjecatelj u TV kvizu, tek izašao iz srednje škole, nikad nije čuo za Krležin Povratak Filipa Latinovicza ili da student povijesti na kraju 4. godine studija nema pojma da je Turke pod Klisom (1524.) pobijedio Petar Kružić. A nije morao odgovoriti namah. Mogao je razmisliti, sjetiti se. No sjetiti se možeš samo ako si ikada što znao. Ako nisi, nemaš se čega ni sjećati.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
