Hrvatski A - 2021. jesen, tekst 7.

Pierre Corneille, Cid

HIMENA:
Nijednu riječ mog oca ne tajiš ovaj tren?
Tvoj izvještaj je iskren, Elviro, otvoren?

ELVIRA:
Ah, sva sam razdragana, još i sad, nakon
svega!
On poštuje Rodriga – ko vi što ljubite ga,
Pa ako dobro vidim, ne prosudih li krivo,
On traži da tu ljubav i uzvratite živo.

HIMENA:
Moj izbor mu se sviđa? Moj izbor godi njemu?
Po čemu sudiš, draga, ponovi mi, po čemu?
Pouči me još jednom: tu ima neke nade?
Ne, još mi nije dosta – te riječi tako slade!
Sve, sve će biti malo, što kažeš kod te zgode.
Pokazati se javno! O, slatke li slobode!
A što moj otac reče? Baš neće da se smire?
Već revnuje¹ Rodrigo s don Sanchom kod
Elvire?
Ti nisi valjda dala naslutit da sam ja
Ma kojem od njih sada u duši sklonija.

ELVIRA:
Prikazah srce koje za ljubav malo haje
Pa niti nadu ruši, nit neku nadu daje,
Nit prijekim okom gleda, nit nježno povrh
mjere,
Već očev nalog čeka da muža izabere.
To štovanje ga ganu. O, sav je pritom cvao!
Jest, ustima je, licem čvrst dokaz za to dao.
Opširnija da budem, to želje vaše traže,
Pa čujte što u hitnji baš za vas troje kaže.
„Kći zna što traži dužnost, a oni su plemići.
Obojica su vjerni i smioni mladići,
I lako ih je prozret: vrlina im je ista.
Sva pradjedovska hrabrost u očima im blista;
Pogotovu te crte, što lik Rodrigov tvore,
O uzvišenom, čvrstom i hrabrom mužu zbore,
O domu koji dade tolike borce vrle,
Gdje lovor-vijence djeca pri porodu već grle.
I ocu mu je nekad svu hrabrost svijet priznavao –
Dok bješe još u snazi, on bješe čudo pravo.
I nabori na čelu – sve urezana djela –
Dokazuju tko bješe taj čovjek srca smjela.
Vrline iste rese, ja mislim, i Rodriga,
I eto, kći će meni ugodit ljubeći ga.”

¹ revnovati – brinuti se