Svaki dan sve više i više iščezavaju stari plemićki dvorovi, naše stare kurije. Prije kojih dvadeset ili trideset godina nisi im se mogao ugnuti – a danas gleda oko nadesno, gleda nalijevo, a nigdje da zamijeti one visoke strme krovove, one iznemogle crne zidove i one hodnike koji su zgrade opasavali sa sve četiri strane. Danas bi sagriješio tko bi stoga jadikovao, ta čemu nas je onda nadario moderni vijek racionalističkom filozofijom? Ali ipak ti je koji put tako teško oko srca kad vidiš na mjestu starih dvorova i njihovih nepreglednih dvorišta jednolične suhe njive, po kojima se bijedni seljak trudi da iskreše iz te zemlje žutice krajcarak1 ne bi li namirio porez i zakupninu. I u takav čas kao da ti nešto nedostaje. Istina, nisu bile lijepe te naše kurije, ali napokon – mada su sirotice bijedne u svoje stare dane naličile glavama u svjetlo zalutalih sova ili još većma obrazima starih krezubih urgrostanta2 s ogromnim kapišonima3 iz dvadesetih godina – pored svega se toga čini, otkad nema njih, da je nestalo također onoga duha koji je vjekove i vjekove čuvao samostalnost – da je nestalo gnijezda u koje bi se vjetrom progonjeni sokolovi svagda mogli uteći bijesu bure, da joj prkose.
Osim svega toga ne da se tajiti da nove kuće nikada neće osvojiti ni srdaca naših ni duša naših, kako su to mogle stare kurije kad bi nas onako pod jesen sakupile u svoje tamne niske sobice, i ondje nas zadahom mlada vina i mirisom pečenih purana uznijele u neki blagi bezbrižni zanos te smo za kratak čas zapjevali dugu – beskrajnu pjesmu: „Pijmo anda, braćo, ma – doklem pukne zorja!”
1 krajcar – vrsta novca
2 urgrostante – pratetka
3 kapišon – kapuljača
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
