Uglavnom se slažem s razmišljanjem da je pisanje romana jako nezdrava ljudska djelatnost. Mi pisci, kad se odlučimo pisati roman, kad počnemo razmišljati o radnji koja se provlači kroza nj, bez obzira na to je li to ili nije vrsta otrova koji se krije negdje duboko u čovječanstvu, on ipak izbije na površinu. Svaki pisac mora se suočiti s tim otrovom i, svjestan opće opasnosti, svaki pisac mora za sebe pronaći način na koji će se izboriti s time, jer inače njegova kreativnost neće nikada izbiti na vidjelo. (Molim vas da me ispričate zbog ove čudne ali očite analogije: kod ribe koju u Japanu zovemo fugu, najslasniji dio nalazi se uz žlijezdu koja luči otrov – otprilike o nečemu sličnom i ja ovdje pišem.) Bez obzira na to kako to mogli tumačiti, ipak je to nezdrava djelatnost.
(...)
Oni među nama koji se nadaju da će se još dugo baviti pisanjem moraju razviti svojevrstan osobni obrambeni sustav kojim se mogu oduprijeti opasnim (i katkada čak smrtonosnim) otrovima koji su se zadržali u nama. Ako u tome uspijemo, možemo se mnogo djelotvornije suprotstaviti još opasnijim otrovima. Drugim riječima: možemo stvoriti mnogo snažniju, dojmljiviju prozu. U tom slučaju, čovjek mora imati silnu snagu kako bi stvorio obrambeni sustav i uspio ga održati za duže vrijeme. Tu i takvu energiju čovjek mora negdje pronaći, gdje li drugdje nego u svojoj psihofizičkoj kondiciji?
(...)
Neki pisci koji su u mladosti napisali divna, zanimljiva, uvjerljiva djela, kad dosegnu određene godine počnu osjećati veliki umor. Izraz književno potrošeni sasvim je primjenjiv na njih. Njihova kasnija djela mogu i dalje biti zanimljiva, a njihova nemoć može im čak dati dodatnu vrijednost, ali sasvim je očito da kreativna snaga tih pisaca slabi. Vjerujem da se to događa zbog toga što se njihova tjelesna snaga ne može izboriti s toksinom koji ih truje.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
