JULIJA: U devet sati poslah dojilju
I ona reče da će mi se vratit
Za pola sata. Možda ne može
Da nađe njega? Ne, ne! Hroma je –
A ljubavni glasnici morale bi
Da budu misli, deset puta brže
U letu svome od sunčanih zraka,
Što gone mrak sa mrkih brežuljaka.
Sad znadem, zašto vuku Veneru
Lakokrile golubice i zašto
Kupido, brz ko vjetar, krila ima.
Na vršak svoga puta današnjeg
Već popelo se sunce i od devet
Do dvanaest sati tri su duge ure,
A nje još nema. O, da ima vatre
I vrelu mladu krvcu, bila bi
Ko lopta hitra u svom kretanju
I moje bi je riječi bacale
Do dragog mog, a njegove do mene –
Al stari ljudi su ko mrtvi, hromi
I teški su ko olovo i tromi.
O Bože, ide!
(Uđu dojilja i Petar)
Slatka dojiljo,
Što ima novo? Jesi li ga srela?
(...)
JULIJA: Dakle, draga dojiljo –
O Gospode, što gledaš tako tužno?
I tužne glase veselo izreci,
A dobrima ne kvari slatki zvuk,
Ne gudi mi ih tako kiselo.
(...)
JULIJA: (...)
Govori!
DOJILJA:Bože sveti, kakva hitnja!
Zar ne možete časak pričekati?
Zar ne vidite da sam sva bez daha?
JULIJA: Bez daha da si? Pa zar nisi dahom
Izrekla sada, da si sva bez daha?
Al isprika je tvog zatezanja
Još duža nego samo pričanje.
Odgovaraj mi, da li nosiš zle
Il dobre glase – jedno ili drugo –
A potankosti mogu čekati.
Umiri me, da lʼ zle su ili dobre?
DOJILJA:E, baš ste glupo izabrali – vi ne
znate, kako se bira
muž. Romeo? Ne, ne – on je
doduše u licu ljepši nego
ikoji drugi, ali stasom nadvisuje sve
ostale, a ruke,
noge, tijelo – o tom se doduše ne
može govoriti, ali
mu u tome nije gotovo nitko ravan.
Nije baš cvijet
uglađenosti, ali je, vjerujte mi, blag
kao janje.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
