JULIJA: | U devet sati poslah dojilju I ona reče da će mi se vratit Za pola sata. Možda ne može Da nađe njega? Ne, ne! Hroma je – A ljubavni glasnici morale bi Da budu misli, deset puta brže U letu svome od sunčanih zraka, Što gone mrak sa mrkih brežuljaka. Sad znadem, zašto vuku Veneru Lakokrile golubice i zašto Kupido, brz ko vjetar, krila ima. Na vršak svoga puta današnjeg Već popelo se sunce i od devet Do dvanaest sati tri su duge ure, A nje još nema. O, da ima vatre I vrelu mladu krvcu, bila bi Ko lopta hitra u svom kretanju I moje bi je riječi bacale Do dragog mog, a njegove do mene – Al stari ljudi su ko mrtvi, hromi I teški su ko olovo i tromi. O Bože, ide! (Uđu dojilja i Petar) Slatka dojiljo, Što ima novo? Jesi li ga srela? (...) |
JULIJA: | Dakle, draga dojiljo – O Gospode, što gledaš tako tužno? I tužne glase veselo izreci, A dobrima ne kvari slatki zvuk, Ne gudi mi ih tako kiselo. (...) |
JULIJA: | (...) Govori! |
DOJILJA: | Bože sveti, kakva hitnja! Zar ne možete časak pričekati? Zar ne vidite da sam sva bez daha? |
JULIJA: | Bez daha da si? Pa zar nisi dahom Izrekla sada, da si sva bez daha? Al isprika je tvog zatezanja Još duža nego samo pričanje. Odgovaraj mi, da li nosiš zle Il dobre glase – jedno ili drugo – A potankosti mogu čekati. Umiri me, da lʼ zle su ili dobre? |
DOJILJA: | E, baš ste glupo izabrali – vi ne znate, kako se bira muž. Romeo? Ne, ne – on je doduše u licu ljepši nego ikoji drugi, ali stasom nadvisuje sve ostale, a ruke, noge, tijelo – o tom se doduše ne može govoriti, ali mu u tome nije gotovo nitko ravan. Nije baš cvijet uglađenosti, ali je, vjerujte mi, blag kao janje. |
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
