Priznat ću ti nešto. Mislim da su mi se roditelji nakon smrti naselili u glavi. Čujem ih kada se sve oko mene stiša.
To mi je ostalo od Japice. Nikada mi nije dao vikati i plakati. Objasnio mi je da to nisam ja, da sam iznutra puna tunela u kojima žive Čopleki, čovječuljci ovako mali, pa sam nemirna kada prave bedastoće, ljutita kad vrtaju i kopaju, tužna kad spavaju.
Majka-Čoplek podsjeća me duboko u uhu da bih trebala svake subote ispeći kolače i da plavo ne ide s crnim. I, da, uvijek iznova umire od raka. Čujem je noću, ne može spavati, diže se iz kreveta, bježi od zemlje i horizontale. Majstorica je šutnje, premda neprekidno govori. Kucam joj povremeno na vrata. Dugo ne otvara jer popravlja kosu, skriva upale oči šminkom.
Starog-Čopleka čujem jutrima, u mojoj nutrini zabija čavle u zid i zateže vijke na namještaju, dok iverica ne popuca. Tijekom dana sve više gubi na živosti pa je nadomješta alkoholom. Nikada pijan, ali neprestano pije. Donosim mu novine. Rješava me se kao i klijenata u Auto Hrvatskoj, onako kako je majku ispratio u grob. Laka pristojnost bez ostataka i žaljenja. – Ti si, inače, dobro? – Užurban je, čekaju ga na utakmici, bratvi1, bograču2. Pijača radnim danom ispred štacuna3, tri gemišta s ljudima, četvrti i svi daljnji kod kuće. Susjedi bi govorili okolo, ukućani ne bi. Smjestili smo ga u dom iako nije bio ni star ni nemoćan. Jednostavno, nitko od nas nije želio biti taj koji mu ne da piti.
Osim njih dvoje u meni stanuju još stotine Čopleka, dolaze i odlaze kako ih volja. Moji mali gosti, moji mali uljezi. Mislim da ne slute da je mjesto u kojem prebivaju živo pa osjetim kako se svako toliko šokiraju zbog potresa i poplava, slabosti zidova. Nisam dobar domaćin, ali nisu ni oni neki gosti.
1 bratva – berba
2 bograč – vrsta gulaša
3 štacun – trgovina
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
