Hrvatski A - 2020. jesen, tekst 3.

Gabriel García Márquez, Pukovniku nema tko da piše

– Očekujem žurno pismo – reče. – Avionsko.
Službenik stade tražiti po označenim pregradcima. Kad je sve pregledao, vrati pisma na mjesto, ali ne reče ništa. Protare dlanove i uputi pukovniku značajan pogled.

– Danas je svakako moralo stići – naglasi pukovnik.
Službenik slegne ramenima.

– Samo smrt svakako stiže, pukovniče.
Žena ga je dočekala s tanjurom kukuruzne kaše. Jeo je šutke i u dugim stankama između zalogaja premetao misli. Sjedeći mu sučelice, žena zapazi da je u kući nastupila neka promjena.

– Što ti je – upita.

– Razmišljam o činovniku koji je zadužen za mirovine – lagao je pukovnik. – Za pedeset godina mi ćemo mirno počivati pod zemljom, a taj će jadnik svakog petka skapavati očekujući penziju.

– Loš znak – reče žena. – To znači da se već počinješ miriti sa sudbinom.
Prionula je uz kašu. No ubrzo je opazila da joj muž i dalje bludi mislima.

– Okani se razmišljanja i lijepo na miru pojedi tu kašu.

– Izvrsna je – reče pukovnik. – Odakle ti?

– Od pijetla – odgovori žena. – Mladići su mu donijeli toliko kukuruza da ga je odlučio podijeliti s nama. Takav je život.

– Tako je – uzdahne pukovnik. – Život je najveća stvar koju je čovjek ikad smislio.
Pogleda pijetla vezanoga za nožicu peći i ovog puta mu se pričini nekako drugačijim. I žena ga je pogledala.

(...)

– Taj pijetao vrijedi suha zlata – reče. Stane računati srčući kašu. – Hranit će nas tri godine.

– Tlapnja se ne jede – reče žena.

– Ne jede se, ali je hranjiva – odgovori pukovnik. – Kao čudesne pilule mog kuma Sabasa.
Te je noći loše spavao, jer su mu se mislima uporno vrzmale svakakve brojke. Sutradan je žena za objed iznijela dva tanjura kukuruzne kaše i pojela svoj dio poniknute glave, bez ijedne riječi.
Pukovnika obuze sumorno raspoloženje.

– Što ti je.

– Ništa – odvrati žena.
Njemu se učini da je ovog puta zapalo njoj u dio da ne govori istinu. Pokuša je utješiti. Ali žena je ostala pri svome.