ROKO NAS JE VODIO VIJUGAVOM I PRAŠNOM CESTOM, ne dopuštajući nam da se igdje zaustavimo. Hodali smo već cijelu vječnost. S vremena na vrijeme prolazili bismo raskršćima koja su se račvala pred nama kao neispunjena obećanja. Gledali bismo čežnjivo i lijevo i desno, zastajali bismo hineći oklijevanje, hineći potrebu da razmislimo, da izaberemo, ali on se na to ne bi uopće obazirao.
Na raskršćima nije bilo putokaza, nikakvih upozorenja ni zabrana, mjesta ni udaljenosti, ceste su se spajale i razdvajale, ali on je bez neodlučnosti, s nekom unutarnjom sigurnošću odabirao put koji se njemu valjda činio pravim. Naprosto bi, ne mijenjajući korak, nastavio dalje jednim od puteva kao da njime svakodnevno prolazi, tako da uopće nismo ni stizali pitati kamo se ide.
Čeznuli smo za ugodnim skolastičkim1 disputom2 o pravcu kretanja, o mogućnostima izbora, s demokratskim nadglasavanjem, negdje kraj nekoga trokrakog raskršća u sjeni lipe, za zelenim stolom travnjaka. Ali on je bio čas pred nama, čas iza nas, čas među nama, obigravajući nas kao brižan pastir, i ništa se nije moglo. (...) Govorio je o svemu i svačemu, samo ne o tomu kamo idemo, iako bi katkad spomenuo Gradinu, kao da su put i cilj savršeno jasni, i tako je nekako ispalo, zahvaljujući dijelom njemu a dijelom našoj ravnodušnosti, da nitko zapravo nije ni upitao gdje smo.
1 skolastički – koji pristaje uz dogme
2 disput – rasprava
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
