Ta primanja četvrtkom uvečer bila su za nju prava muka. Često se žalila da se slabo osjeća, da boluje od migrene, samo da ne mora igrati i da može sjediti u kutu mirno, besposleno, napola usnulo. Naslonjena laktom na stol, podbočivši lice dlanom, ona je promatrala uzvanike svoje tetke i svog muža, gledajući ih kroz neku žućkastu i dimnu maglu što se dizala sa svjetiljke. Sve su je te glave tjerale u očaj. Promatrala je jednu za drugom, pogledom koji je pokazivao duboko gađenje i neku muklu razdraženost. Stari Michaud pokazivao je svoje uvelo lice, posuto rumenim mrljama kakve imaju starci koji su podjetinjili. Grivet je imao usko lice, okrugle oči i tanke usnice kretena. Olivier, kome su kosti probijale kroz obraze, nosio je na smiješnom tijelu ukočenu i beznačajnu glavu. Suzanne, njegova žena, bila je sasvim blijeda, praznih očiju, bijelih usana, mlohava lica. Među tim grotesknim i nezgrapnim kreaturama, koje su je okružile, nije Thérèse našla nijednog čovjeka, nijedno živo biće. Ponekad je upadala u halucinacije, osjećala se bačenom na dno nekoga podruma, u družbu mehaničkih leševa koji bi, kao da ih netko poteže na uzicu, kimali glavama i razmahivali se rukama i nogama. Davio ju je teški zrak blagovaonice i jezovita tišina, a žuto svjetlucanje svjetiljke ispunjavalo je nekom pustom grozom, nekom neizrecivom tjeskobom.
Dolje, na dućanska vrata, postavili su maleno zvonce koje je oštrim cilikanjem najavljivalo dolazak mušterija. Thérèse je budno pazila; ona je brzo silazila čim bi se začuo zvončić, odahnuvši i sva sretna što se mogla ukloniti iz društva. Kupca bi posluživala vrlo polagano. Kad je ostajala sama, sjela bi za pult, zadržavala se tamo što je dulje mogla, od straha da se vrati, iskreno se radujući zadovoljstvu što ne vidi pred sobom ni Griveta ni Oliviera.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
