Hrvatski A - 2019. jesen, tekst 3.

Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića

Aga dobro ne doreče,
A na dvoru puška grmnu
I Saferu, koji prvi
Na glas agin gotov skoči,
U noć drugo prosu oko;
Ter što danas činit ljuti
Džilit¹ poče, smrtno zrno doče.

„Vlasi, vlasi!” svudar vika jeknu.

Uto jedan čete dio
U čadorje² naboj sasu.
„Vlasi, vlasi!ˮ Turci viču,
„Konja, konja!ˮ grmi aga.

Dio drugi tada grunu.
„Vlasi odasvud! Puške, nože!ˮ
„Konja, konja, Haso, konja!ˮ

Diljke³ isprazni dio treći;
I već Hasan, vižla⁴ brži,
Izvede mu dobra konja.
Posjest aga gdje ga htjede,
Iz oblaka munja kresnu,
I vruć purak⁵ sa zemljom ga svede.

Noć je mračna; ne znaš tko ga svali,
Al tu blizu Mirko puške pali...
Proz⁶ noć crnu prhnu bez tijela
Hrabra duša, gola, nevesela!...

Pade aga, al se Turci bore,
Već što tmina čudit ti se ne da
Kolika se tu junaštva tvore.

Od mraka se ne razbire ništa;
Pak kad sijevne oganj sa nebesa,
Il iz puške pouzdanu drugu,
Često put se krst i Turčin nađu
Na dohvatu noža ljuta,
Gdje mnijahu puškomet je puta;
Ter se grle rukam gvozdenijem,
Ter se ljube kljunom gvozdenijem
Krst i prorok, dok jednoga teče:
Tolika im mržnja srca peče!

¹ džilit – koplje
² čador – šator
³ diljka – duga puška
⁴ vižle – mlado, obijesno štene
⁵ purak – puščano zrno
⁶ proz – kroz