GIGA (tužno): I nema ni jednoga među njima što bi imao malo razbora? (Pa nadoda rezignirano): Kako si siromašan! (Pauza. Oboje šute, on gledajući preda se, ona ravno u nj. Ona progovori prva): Dok sam se nadala, a i poslije kad se više nisam nadala, često sam mislila: kakav bi izgledao naš prvi susret da se vratiš. Kombinirala sam ovo i ono, pitala se šta ćeš reći najprije, kako ćeš izgledati, kako ćeš me uzeti, ispitivati, govoriti o svemu šta si doživio, koliko si stradao, zašto se nisi nikad javljao, kako si se ono izgubio u Galiciji gdje sam skoro s uma sišla tražeći te – ali na ovako nešto nisam pomišljala nikad! Da ćeš po jednom telefonskom pozivu, po jednom smiješnom buketu, po pismu iz kojega se najjasnije vidi da to piše jedan neuslišani molitelj, izgraditi čitav jedan toranj nevjere, brakolomstva, sumnjiva života, ne, toga nisam očekivala. Ali jedno ti mogu reći: varaš se. Varaš se ti i ta tvoja čula, koja mi izgledaju kao kakvi deformirani precizioni aparati što krivo funkcioniraju.
MARKO (je slušao, gledajući izazovno u nju, s podbočenim laktom o koljeno, s podbratkom na zatvorenoj šaci. Kad je svršila, reče on s podrugljivim akcentom): H a r a š o!
GIGA (reagirajući jačim tonom na njegovu porugu, nastavi): Oh, da znaš, šta sam se napatila, načekala, namrcvarila, ne bi se tako rugao! Da me nije stid pred našim sutrašnjim življenjem, navela bih ti stotine dokaza, stotine svjedoka: i ljudi i događaja i stvari, koji bi ti rekli kako je sve drukčije nego što ti misliš. Žalosno je što u prvom času našeg tako dugo očekivanog sastanka moram da ti podastrem potvrde i uvjerenja i priznanice na se i na svoje osjećaje, da ih ispitam, kao da je ljudsko srce kakva blagajna kojoj treba računoispitač.
MARKO (krut i nepomičan u svojim uvjerenjima): Uvijek si znala dobro govoriti.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
