Hrvatski A - 2018. jesen, tekst 8.

Ivan Gundulić, Dubravka

GORŠTAK:
Vrzi¹ riječi i dava’ razumjet drugi put:
svirimo obadva, koga je bolje čut!

DIVJAK:
Počni ti najprije natjecat kȋ se hoć
kȋ od nas dobije na pir će glumac poć.
I veća ti sramota i šteta:
uzmimo pjevati upored opeta!

GORŠTAK:
Ni dipli² ni tvoj glas zadava strah meni:
ja počeh ovi čas, ti me opet izmijeni!

(Ovdi satiri svire)

DIVJAK:
Sada sȃm izusti tko sviri bolje od nas;
dobit si³: prepusti od glumca meni čâs⁴!

GORŠTAK:
Ili ti je u volji ili nije, stat ćeš tja;
ko glumac najbolji dozvan sam na pir ja.

DIVJAK:
Tamo se it ne muči,⁵ er kȏ trs raspukla
svirala tvȃ zvuči neskladna i mukla.

GORŠTAK:
A buče tej tvoje mješnice⁶ ko spila⁷
po gorah iz koje od vjetar dme⁸ sila.

DIVJAK:
Ah, kada nećeš rog dignut svrh oči,
pođ’, svinjo, u brlog, a ovdi ne hroči.

GORŠTAK:
A ti, kad zamukȏ još nijesi, potrči,
gubava žabo, u kȏ⁹, a ovdi ne kvrči!

DIVJAK:
Zmijo ljuta, prigrizi otrovni jezik taj;
boljem se ponizi, a u nesvijes ne rigaj!

GORŠTAK:
Rigaš ti zlobni ijed¹⁰, hudi¹¹ svijeh živina,
ali opet upored hod’ sa mnom začina’!

DIVJAK:
Ne pjevaj ti neg blej’, koze ine gdje pasu;
slavicem gorski jej¹² ne sklada se u glasu.

GORŠTAK:
Ah, nuti¹³ u što ufa crni vran nesvijesni,
da bijeloga on kufa¹⁴ dobit će u pjesni.

DIVJAK:
Rakle mi dvije dunje darova iz njedri,
da od oči svijetlijeh nje popijevam zrak vedri.

GORŠTAK:
Kitu mi njeki dan jabuk dȃ Ljubica,
da joj hvalim pram zlatan i ures od lica.

DIVJAK:
Kad moj slatki glas začina,
kako slavic kȋ se izvija,
na nj doteku iz planina
Hoja, Lero, Dolerija.

GORŠTAK:
Kad moj jezik pjesni klikne
kako staglić¹⁵ kȋ žuberi,
da me resi, cvijetje nikne,
da me čuju, teku¹⁶ zvijeri.

¹ vrzi – odbaci
² diple – dvojnice, glazbeni instrument
³ dobit si – pobijeđen si
⁴ čâs – čast
⁵ Tamo se it ne muči – ne trudi se tamo ići
⁶ mješnice – vrsta svirale
⁷ spila – pećina, špilja
⁸ dme – puše
⁹ kȏ – kal, blato
¹⁰ ijed – bijes
¹¹ hud – zao
¹² jej – sova
¹³ nuti – evo, gle
¹⁴ kuf – labud
¹⁵ staglić – češljugar
¹⁶ teku – trče