GORŠTAK: Vrzi1 riječi i dava' razumjet drugi put: svirimo obadva, koga je bolje čutl DIVJAK: Počni ti najprije natjecat kî se hoć kî od nas dobije na pir će glumac poć. I veća ti sramota i šteta: uzmimo pjevati upored opeta! GORŠTAK: Ni dipli2 ni tvoj glas zadava strah meni: ja počeh ovi čas, ti me opet izmijeni! (Ovdi satiri svire) DIVJAK: Sada sâm izusti tko sviri bolje od nas; dobit si3 : prepusti od glumca meni čâs4 ! GORŠTAK: Ili ti je u volji ili nije, stat ćeš tja; ko glumac najbolji dozvan sam na pir ja. DIVJAK: Tamo se it ne muči,5 er kô trs raspukla svirala tvâ zvuči neskladna i mukla. GORŠTAK: A buče tej tvoje mješnice6 ko spila7 po gorah iz koje od vjetar dme8 sila. DIVJAK: Ah, kada nećeš rog dignut svrh oči, pođ', svinjo, u brlog, a ovdi ne hroči. GORŠTAK: A ti, kad zamukô još nijesi, potrči, gubava žabo, u kô9, a ovdi ne kvrči! | DIVJAK: Zmijo ljuta, prigrizi otrovni jezik taj; boljem se ponizi, a u nesvijes ne rigaj! GORŠTAK: Rigaš ti zlobni ijed10, hudi11 svijeh živina, ali opet upored hod’ sa mnom začina’! DIVJAK: Ne pjevaj ti neg blej’, koze ine gdje pasu; slavicem gorski jej12 ne sklada se u glasu. GORŠTAK: Ah, nuti13 u što ufa crni vran nesvijesni, da bijeloga on kufa14 dobit će u pjesni. DIVJAK: Rakle mi dvije dunje darova iz njedri, da od oči svijetlijeh nje popijevam zrak vedri. GORŠTAK: Kitu mi njeki dan jabuk dȃ Ljubica, da joj hvalim pram zlatan i ures od lica. DIVJAK: Kad moj slatki glas začina, kako slavic kȋ se izvija, na nj doteku iz planina Hoja, Lero, Dolerija. GORŠTAK: Kad moj jezik pjesni klikne kako staglić15 kȋ žuberi, da me resi, cvijetje nikne, da me čuju, teku16 zvijeri. |
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.