Predaja darova nije bila ni završena a za Mehmedovim leđima pojavi se čovjek, tih kao sjena, prekriženih ruku, pogleda uprta u zemlju, kao vosak žute brade. Da se nije istočnjački ukipio, svako bi pomislio da je ovaj snažni plavojko strčao s nekog brda u Tirolu i tek što nije zajodlao. Ali taj se ne pokrenu niti od sebe dade glasa prije nego što ga Mehmed pozva da se oglasi. Tirolski momak, obezličen u istočnjačkoj smjernosti, prevede vezirovu zahvalu s turskog na njemački baritonom punim mekoće. Lijepim izgovorom i ugodnim glasom učas pozlati Mehmedov istrzan i hrapav govor. Tirolac bi se glavom nagnuo prema Vrančiću, pa mu je ovaj mogao vidjeti plave oči ispod žutih trepavica kako se šeretski sjaje, gledajući čas carske darove, čas poslanika. Ako je ovaj srebroljubac bez grižnje savjesti od Hansa postao Tajib-aga, trenutno će imati onoliko gospodara (da im prevede što se ovdje kaže) koliko ih bude da ga unajme i dobro plate.
U igri oko jezika Vrančić je nadigran. On je s Mehmedom htio razgovarati hrvatski, ne u sultanovim dvorima pred Selimom, nego u njegovoj kući. I hrvatskim jezikom govorili bi onako i o onom kako i o čemu već stoljećima govore dva tabora ogrezla u krvave ratove. Ali se Vrančić nadao da bi im sporazumijevanje na materinskom jeziku pomoglo da u slijedu krvavih godina, koje njih dvojica nisu ni započeli niti ih mogu prekinuti, nađu privremen zastoj, predah među tučnjavama što ga diplomacija naziva – mir. Uzalud, Mehmed nije dopuštao prisnosti, premda se kadikad koristio i tim sredstvom osvajanja, jer bi moglo biti protumačeno kao njegova slabost: nema snage pa se utječe lukavstvu. Kad je tako, Vrančić prijeđe na njemački i ukratko kaza po što je u Stambol došao – mir što duži i da danak bude podnošljiv.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
