Hrvatski A - 2018. jesen, tekst 10.

Miroslav Krleža, Stefan George

Riječi su napete među stvarima kao lukovi duge, rekao je Nietzsche. Riječi, doista, spajaju ljude kao mostovi, stvarajući isto tako vrlo često između čovjeka i čovjeka nepremostivosti dublje od najmračnijeg ponora. Riječ je srasla sa čovjekom i prati ga kao lelujava sjenka vjekovima, i taj dah, trepetljiviji od paučine, to sluzavo treperenje slinavih glasnica, to toplo micanje jezika, siktanje guše i grla, to životinjama i gluhonijemoj prirodi nerazumljivo pucketanje, mljackanje i žvakanje suglasnika i samoglasnika, to naporno mucanje stvorilo je čovjeka čovjekom. Sluzava pojava glasova u ljudskim ustima budi u našem mozgu slike, i riječi (same od slika i utisaka rođene) postaju budnice i uzročnici novonastalog talasanja slika, one struje ljudskim tijelom kao munja po galvanskom stupu. Riječi imaju svoja magnetska polja, one privlače i odbijaju, one protječu kroz život čovjeka kao žive vode kojima su izvori daleki, nejasni i nepoznati, riječi naviru iz mraka naših utroba, iz tmine kroz koju se ljudstvo polagano i slijepo probija vođeno snagom govora. Progovorivši, čovjek se odvojio od ostalih četveronožaca i pošao je za tajnom svoga glasa, tom mračnom i dubokom zagonetkom koja progovara iz naše tjelesne dubljine, promiče kroz grlo i javlja se kao smijeh ili uzdah pod zvijezdama ili u blatu, za čitavu prirodu potpuno nerazumljiv jauk blijede životinje. Riječ (sama po sebi i za sebe) odjekivanje je besmislenih glasova i ništa od onog, što je u životu čovjeka tokom vjekova poprimilo oblik »duhovnog«, ne bi se moglo zamisliti bez riječi koja nije ništa drugo nego glas mesa, tijela, zemlje i životinje, jučer još repate, a danas sa zlatnim zubalom, zvijeri krvoločne koja pojave i predmete omata riječima kao tkaninama, i tako ždere sebe i druge. Kao u školjkama, u kojima djeca prisluškuju šumu vjetrova i talasa morskih, tako i u ljudskim riječima šumi sve što se sa čovjekom dogodilo od početka. Riječ nas spaja sa zvijezdama i s majmunima, i da nije progovorio, nikada čovjek svoje životinjstvo ne bi bio pretvorio u čovjeka dostojno djelo: u krovove, u strojeve i knjige.