Hrvatski A - 2017. jesen, tekst 5.

Miguel de Cervantes, Don Quijote

Dokoni čitatelju!

(...) premda me stajalo nešto truda dok sam napisao ovu knjigu, ipak sam se najviše namučio pišući predgovor što ga evo čitaš. Mnogo sam se puta laćao pera da ga napišem, i opet ostavljao pero, jer nisam znao što bih napisao. Tako ja jednom sjedim neodlučan, papir položio preda se, pero zadjenuo za uho, podlaktio se o stol, podnimio rukom lice i premišljam što bih rekao, a uto bane k meni prijatelj, domišljan i bistra glava, pa kad spazi kako sam se zamislio, zapita me za uzrok. (...)
„Ta kako bi da me ne zbunjuje što li će reći onaj stari zakonodavac kojega krste svjetinom, kad razabere da ja, nakon tolikih godina što sam ih prespavao u tišini zaborava, izlazim sada, gdje su mi tolike godine na grbači, s pričom suhom kao síta¹ , slabe domišljatosti, mršava stila, siromašnih misli, bez ikakve učenosti i pouke, bez bilježaka na rubu i bez napomena na kraju knjige, a vidim da druga djela, premda izmišljena i profana, vrve rečenicama Aristotelovim, Platonovim i cijelog roja filozofa, pa se čitatelji dive i smatraju pisce načitanima, učenima i rječitima? (...)”

¹ síta – trska