ŠKUNCA: (...) Idemo dalje... Sad nailazi Amlet i govori svoj čuveni monolog: Biti il’ ne biti... E, tu mi, vidite, morate ipak odati priznanje. Ja sam tu izbacio onu staru Šekspirovu subjektivističku dilemu. To: Biti il’ ne biti, to je ovdje, znate, više jedna onako tipična naša, balkanska, hajdučka alternativa, u duhu naše svijetle tradicije: Ili ću ga ja njemu, ili će ga on meni... Razumijete? Ne? Svejedno! (Škoki): Idemo, mladiću!
ŠKOKO: Pušti me, učitelju... Ne mogu!
ŠKUNCA (vuče ga nasilu): Hajde, hajde, nije ti to ništa... Jesi li naučio napamet?
ŠKOKO (vadi iz džepa papir): Nisam.
ŠKUNCA i ŠKOKO (govore zajedno, Škunca sa zanosom, a Škoko čitajući bez volje):
Ili jesam ili ti ga nisam,
Niti znadem ko sam niti di sam,
Il ću biti ili ti ga neću,
Il ću pasti u nevolju veću.
Aoj, kralju, pljunem ti u lice,
Zašto gaziš narodne pravice?
(...)
ŠKUNCA: Eto, tako bi to nekako trebalo... Malo prijeteće gestikulacije, malo škripanja zubima, malo kolutanja očima, da sve kraljeve ovog svijeta od straha oblije smrtni znoj. Inače, moglo bi se protumačiti da ti je žao monarhije.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
