Stihovi su Krsti Brodnjaku bili nepoznati. Dobro je znao da su Osmana dopunjavali razni autori u raznim trenucima, te je dopune poznavao gotovo jednako dobro kao i spjev sam, premda je o dopjevima imao svoje mišljenje. Ovo nije bila ni jedna od tih dopuna. Ni Pijerka Sorkočevića, ni Zlatarićeva, ni Mažuranićeva. Ovo je bilo nešto drugo. Uostalom, to i nije mogla biti nijedna od tih dopuna, jer se tekst Četrnaestoga pjevanja ni po čemu nije razlikovao od teksta ostatka spjeva: ni po papiru, ni po rukopisu, ni po jeziku, ni po tinti. Jednostavno, ni po čemu. To je bilo nešto drugo. Nešto dotada posve nepoznato. Nije smio ni misliti što to znači.
Zato sada tek brzo prelista Četrnaesto pjevanje, koje je bilo prilično dugo, možda i tisuću stihova, i otvori sljedeći list. Ondje je stajao natpis: Spieuagne Petnaesto. Preletio je pogledom stranicu (prvi stih je glasio Duscia caccho golubizza), a onda je brzo nastavio listati dalje. Poslije Petnaestoga pjevanja dolazilo je Šesnaesto, pa Sedamnaesto. Dalje više nije ni bilo važno.
Polako je odložio rukopis na pod kraj sebe, i zabacio glavu. Nastojao je ovladati vlastitim mislima, koje su bile hladne, trezvene i nezainteresirane za sve na svijetu osim za rukopis, ali raspršene i zabavljene raznim licima toga otkrića.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
