Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna
„Ama, ne čudim se još mami, Bog bio s njom, ona je oduvijek bila takva, ali što je Dunji?
Dunječka draga, pa znam ja vas! Bilo vam je već dvadeset godina kad smo se posljednji put vidjeli:
tada sam već shvatio kakvi ste. Eto, mama piše da Dunječka ‘može svašta podnijeti’. Znao sam
ja to, molim lijepo. Znao sam to već prije dvije i pol godine i otada razmišljao o tome dvije i pol
godine, naime o tome kako ‘Dunječka može svašta podnijeti’. Kad već može podnijeti gospodina
Svidrigajlova i sve što je odatle proisteklo, onda može zaista svašta podnijeti. A sad su, eto,
uobrazile sebi, ona i mama, da može podnijeti i gospodina Lužina koji izlaže teoriju o prednosti
žena koje su potekle iz sirotinje i kojima muževi iskazuju dobročinstvo, i to još izlaže tu teoriju
takoreći na prvom sastanku. Pa dobro, recimo da se ‘izlanuo’, iako je razuman čovjek (pa se možda
uopće nije izlanuo, nego je baš to želio što prije dati na znanje), ali Dunja, Dunja? Pa njoj je bar taj
čovjek jasan, a treba da živi s tim čovjekom. Ona bi živjela o kruhu i vodi, ali ne bi dušu prodala,
ne bi dala svoju duševnu slobodu za komfor; ne bi je dala ni za cijeli Schleswig-Holstein1, a kamoli
za gospodina Lužina. Ne, Dunja nije bila takva, koliko je ja znam, a... ama, naravno, nije ni sad
drukčija!... Nema šta, nije lako sa Svidrigajlovima! Nije lako potucati se cijeli život kao guvernanta
po gubernijama za dvjesta rubalja, ali svejedno znam da bi mi sestra radije otišla među crnce na
plantažu, ili među Letonce da nadniči kod gazde baltičkog Nijemca, nego da svoj duh i moralni
osjećaj opogani vezom s čovjekom koga ne poštuje i s kojim nema nikakve dodirne točke – zauvijek,
radi puke osobne koristi! I baš da je gospodin Lužin sav od suha zlata ili od briljanta u komadu, ni
tada ne bi pristala da bude zakonita suložnica gospodina Lužina! Pa zašto je onda pristala? U čemu
je vic? Što je posrijedi? Jasno je: radi sebe, radi svog komfora, čak ni da bi se spasila od smrti, ne bi
se nikad prodala, a radi drugog se, eto, prodaje! Prodat će se radi dragog, obožavanog čovjeka! (…)
Od toga neće biti ništa dok sam ja živ, neće, neće! Ne pristajem na to!”
Odjednom se trgne i zastane.
„Neće? A što ćeš učiniti da od toga ne bude ništa? Hoćeš li im zabraniti da se žrtvuju? A kakvo
pravo imaš? Što im možeš zauzvrat obećati da bi stekao to pravo? Da ćeš njima posvetiti sav svoj
život, svu svoju budućnost, kad dovršiš studije i dobiješ namještenje? To smo već čuli, ali to je na
vrbi svirala, nego, što ćeš sada? Jer tu treba sad nešto učiniti, razumiješ li? A što sad radiš? Živiš na
njihovoj grbači. Jer one dobivaju novac na račun mirovine, a dobivaju ga od gospode Svidrigajlovih!
Kako ćeš ih očuvati od tih Svidrigajlovih, od tog Afanasija Ivanoviča Vahrušina, ti budući milijunašu,
Zeuse, što upravljaš njihovom sudbinom? Za deset godina? Ali za deset godina majka će ti već
oslijepjeti od pletenja rubaca, pa možda i od suza; iskopnjet će ti od posta; a sestra? Hajde, dosjeti
se što može biti od tvoje sestre za deset godina, ili u toku tih deset godina? Jesi li se domislio?”
1 Schleswig-Holstein – njemačka savezna pokrajina
6. Što od sljedećega pripovjedač u prvome odlomku polaznoga teksta zamjera Dunji?
7. Koju osobinu pripovjedač pridaje Lužinu u prvome odlomku polaznoga teksta?
8. U kojoj je od sljedećih rečenica iskazana ironija?
9. Koja pripovjedna tehnika prevladava u polaznome tekstu?
10. Na koji se književni lik, u kontekstu djela u cjelini, odnosi podcrtana riječ u sljedećoj rečenici?
Prodat će se radi dragog, obožavanog čovjeka!