Ivo Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja
ŠKUNCA: Dobro, drugovi! Neću duljiti. Vi svi znate moj stav. Međutim, bez obzira na nj, ja sam
svoj zadatak izvršio. Nabavio sam dramu, i već sam je otipkao u nekoliko primjeraka. Ali prije nego
počnemo, ja bih vam još jednom skrenuo pažnju da komad nije za nas. Suviše je težak. I, ako vi
pristajete, još ima vremena da ga promijenimo...
MAČAK: Šta imamo sad minjati? Ovo ili nešto drugo, isti je belaj.
PULJO: Na sastanku Narodnog fronta odlučili smo Amleta. I šta ćemo sad tute prasicu sedlati!
BUKARA: Nego kako! Ili kuj, il’ ne mrči gaća!
ŠKUNCA nervozno: U redu, drugovi! Kad je tako, onda molim! Vi ste, druže Mate, kralj... vi ste,
drugarice Maro, kraljica Gertruda...
PULJO: Vidi, vidi, bogati, udovica, pa trudna!
ŠKUNCA: ... vi ste, druže Mile, Polonije...
MAJKAČA: Eto ti na! Ako sam ja trudna, a ti si zato pola nje.
ŠKUNCA Škoki i Anđi: Vas dvoje ste Hamlet i Ofelija... Ti si, Mačak, Laert...
MAČAK: Ja, znači, lajem... vau, vau...
ŠKUNCA: ... a ti si, Šimurina, Horacije...
ŠIMURINA: Šta sam ja?
ŠKUNCA: Horacije.
MAČAK šapće mu u uho: Odi, odi vamo, da ti kažem šta si.
PULJO prilazi im i sluša: Šta, šta, šta... Pa da šta je nego Kuracije!
ŠKUNCA dijeli im skripte: A sad da vidimo! Probat ćemo ovako nasumce. Eto, recimo, scena između
kralja i Hamleta iz prvog čina. Stranica 20, molim! Počnite, druže sekretaru! Vi ste kralj. Odavde.
Pokazuje mu.
BUKARA: Šta, da čitam, je li? Makni se, Mare, tamo, daj mi mista... Čita monotono i nespretno.
„Za tvoju ćud je dično, Hamlete, i nježno je što tim tugovanjem toliko častiš oca svojega...” Odnija
ga vrag šta je zapetljan! Šta ne može reći u dvi beside, ki čovik čoviku: Lipo je, brte, od tebe šta se
toliko kidaš za ćaćom... Čita: „Al treba znati da je i tvoj otac izgubio svog oca, a i njegov je izgubio
svog...” Ma nemoj mi reći! U velike li si mi ti mudrolije udarija! Pa kud će, brte, nego ga izgubiti?
Lipo li bi to bilo da mi ćaća onako star i nemoćan jošte sidi za kominom u kući, i da je š njime još
i njegov ćaća i njegovoga ćaće ćaća. Moga bi k vragu koliko sam dug i širok... Čita: „To je grijeh
spram neba, grijeh spram mrtvih i grijeh protiv prirode i ludost spram ra-razuma, što zbori sve o
smrti o-ta-ta-otaca i od prvog mrtvaca pa sve do onog, što je danas umro, do-dovikuje nam:
Tako mo-mora biti...” E, tute mu ga ne razumim ni crne ni bile. Ma pogledaj, molim te, šta je on ovde
nadrobija: te nebo, te mrtvi, te priroda, te ludost, te razum, te smrt, i onda ti na koncu još veli:
„To mu ga tako mora biti!” Jesi li ti ono, učitelju, reka da je to niki veliki čovik? Meni se pari da njemu
nisu sve daske na mistu.
ŠKUNCA: Samo vi, druže sekretare, hrabro nastavite! To su za sada još ovako... sitne poteškoće.
BUKARA čita: „Al istrajati tvr-do-gla-gla-gla-...” nek iđe u božju mater, i on i ko mu je dâ pero u ruke!
Nije to, brte, za svakoga! Ovo ti je, moj učitelju, nika budalina. Ne moš ga uhvatiti ni za glavu ni za rep.
ŠKUNCA smije se trijumfalno: A što ja mogu, drugovi? Ja sam vam odmah rekao da je tekst pretežak.
BUKARA: Ne, ne, ti si se privarija, učitelju. Ništa tute nije teško. Nego, brte, kad si pismen, lako te
čitam, a kad si nepismen, ne mogu nikako. Eto, to ti je! Glavu dajem da je moja pokojna baba Stana
bila triput jača na peru od njega... Nema druge, nego ti ćeš ovo morati da popraviš. Ne može to
ovako ostati!
ŠKUNCA: Da popravim? Šta je vama? Ja da popravim Šekspira, najvećeg engleskog pisca svih
vremena! Oprostite, ali ja se to ne usuđujem.
BUKARA: Ne beri ti brige, druškane. Šta onda ako je on tamo u nikoj buržoaskoj Engleskoj pisac!
Ja sam zato tute, u jednoj socijalističkoj zemlji sekretar partijskog aktiva. Samo ti popravi, a on može
da ti puše otraga.
16. Koja je tema polaznoga teksta?
17. Koje je Bukarino mišljenje o tekstu Williama Shakespearea koji čita?
18. Koju je ulogu iz tragedije Hamlet Williama Shakespearea učitelj dodijelio Bukari?
19. Koja je od sljedećih paradoksalnih tvrdnja o odnosu učitelja i seljaka točna?
20. Na koju osobinu ne upućuje igra riječi u dijalogu seljaka u polaznome tekstu?