Giovanni Boccaccio, Dekameron
Valja da znate da su u našem gradu nekoć vladali lijepi i pohvalni običaji, od kojih se ni jedan do
danas nije sačuvao, jer ih je škrtost, koja je skupa s bogatstvom zavladala gradom, sve iskorijenila.
Među tim običajima bio je i taj da su se po fiorentinskim kućama sastajali plemići toga grada i
sastavljali nevelike družbe, pazeć sveđ da se združe ljudi koji su lako i bez neprilike mogli snositi
troškove, pa je danas jedan, a sutra drugi, svatko u određeni dan, priređivao gozbu cijeloj družbi.
(…) Među tim družbama bijaše i družba gospara Betta Brunelleschija. Ta se družba jako trudila da
privuče k sebi Guida, sina Cavalcantea de’ Cavalcanti. I ne bez razloga, jer on ne bijaše samo jedan
od najboljih mislilaca na svijetu i izvrstan znalac naravne filozofije (za što je družba malo marila),
već i ljubezan i pohvalna vladanja i ljeporječiv čovjek, te je sve ono što se priliči plemiću, znao bolje
od drugih. Uz to vam bijaše on veoma bogat i umio je kao malo tko počastiti one koje je cijenio.
No gosparu Bettu nije nikad pošlo za rukom da ga pridobije, te su on i njegovi drugovi mislili da je
to stoga što je Guido, razmišljajući mnogo, zaboravljao na ljude. Budući da je naginjao Epikurovim
nazorima, prosti je puk govorio, da razmišlja samo o tome kako da dokaže da nema boga. Jednog
je dana Guido, kad je iz crkve Or San Michele izlazio i šetalištem degli Adimari stigao do crkve San
Giovanni, kuda je često prolazio, zastao među mramornim grobnicama, koje su danas u crkvi Santa
Reparata. Dok se nalazio među porfirnim stupovima, koji se ondje nalaze, i onim grobnicama te
vratima crkve San Giovanni, koja su bila zatvorena, dojaše gospar Betto sa svojom družbom s trga
Santa Reparata, ugleda Guida među grobnicama i pripomenu:
– Hajde da ga malo bocnemo!
Podbodu konje i u šali, kao da će ga napasti, prije negoli je on opazio, nalete na nj i ovako mu kažu:
– Guido, ti ne mariš za našu družbu, ali kada dokažeš da nema boga, što ćeš onda raditi?
A Guido, videći da su ga opkolili, dosjetljivo odgovori:
– Gospodo, u svojoj mi kući možete reći što vas je volja!
Tada se odupre rukom o jednu od onih velikih grobnica i, kako je bio vitak, lako je preskoči i
prebaci se na drugu stranu, te se tako njih oslobodi i ode. Oni se osupnuto stadoše ogledati i među
se govoriti da je luđak i da ono što je rekao ništa ne znači, jer ovo mjesto, gdje su, jednako je njihovo
kao i svih ostalih građana, a i Guidovo isto toliko. Gospar Betto odgovori im:
– Budale ste vi što ga nijeste razumjeli! On nam je svojim odgovorom u malo riječi uljudno dobro
odbrusio. Pogledate li pravo, ove su grobnice kuće pokojnika jer ovdje sahranjuju mrtvace i ovdje oni
počivaju, a on je rekao da su to naše kuće da nam pokaže kako smo mi, i svi neobrazovani ljudi, u
poređenju s njim i ostalim učenjacima, manje vrijedni nego mrtvaci, i prema tome smo ovdje u svojoj kući.
11. U kojemu je od sljedećih primjera iskazana pripovjedačeva bliskost s osobama kojima se obraća?
12. Zbog kojega su se razloga Betto i njegovi prijatelji odlučili našaliti s Guidom?
13. Na kojemu se mjestu Guido susreo s Bettom i njegovom družinom?
14. Koja je vrsta karakterizacije, uz socijalnu, prisutna u sljedećoj rečenici?
Valja da znate da su u našem gradu nekoć vladali lijepi i pohvalni običaji, od kojih se ni jedan do danas nije sačuvao, jer ih je škrtost, koja je skupa s bogatstvom zavladala gradom, sve iskorijenila.
15. Kojim od sljedećih postupaka završava polazni tekst?