William Shakespeare, Hamlet
POLONIJE: (...) Moj vladaru i moja gospo - raspravljati
Što veličanstvo mora biti, što je dužnost,
Zašto je dan dan, i noć noć, a vrijeme vrijeme,
Bilo bi rasipati dan i noć i vrijeme.
Stoga, jer je kratkoća duša razbora,
Opširnost samo tijelo i izvanjski ukras,
Da skratimo: vaš plemeniti sin je lud.
Da, on je lud; a kad se pravo objasni,
Ludilo nije drugo nego biti lud.
No, pustimo to.
KRALJICA: Više srži, a manje umijeća.
POLONIJE: Kunem se, gospo, da se ne služim umijećem.
Da je lud, istina je; istina je, šteta!
I šteta što je istina! Glupe li slike!
Nek ide zbogom; neću se služiti umijećem.
Dopustimo tad da je lud. Sad ostaje
Da pronađemo uzrok ovoga efekta -
Il bolje reći, uzrok ovoga defekta;
Jer taj defektni efekat svoj uzrok ima.
Tako. Sad ostaje... Uostalom, ostatak
Razmotrite.
Ja imam kćer - to jest, imam je dok je moja
Koja, kao savjesno i poslušno dijete,
To mi je dala. (Vadi pismo.) Čujte i zaključite.
(Čita.) „Božanskoj i najljepotnijoj Ofeliji, idolu moje duše -"
To je loš izraz, traljav izraz - „najljepotnija" je traljav izraz. No,
sad ćete čuti. Evo: (Čita.) „U izvrsnu bjelinu njenih grudi, ovo,"
itd. -
KRALJICA: Je li joj to Hamlet poslao?
POLONIJE: Samo čas, gospo; izostaviti neću ništa
(Čita.)
„Sumnjaj da su zvijezde vatra živa,
Sumnjaj da se kreće sunce jarko,
Sumnjaj da istina lašcem biva,
Al ne sumnjaj da te ljubim žarko.
O, draga Ofelijo, ja sam nespretan u slaganju stihova; nisam vješt
u brojenju svojih uzdaha; ali da te ljubim vrlo mnogo, o,
neizmjerno, to vjeruj.
Zbogom. Zauvijek tvoj, najdraža gospo, dok
je ovo tijelo njegovo, HAMLET.“
To mi je kćerka poslušna pokazala.
A osim toga mi je povjerila sve
O njegovu udvaranju: u koje vrijeme,
Na koji način, gdje.
KRALJ: Ali kako je ona Tu ljubav primila?
POLONIJE: Što mislite o meni?
KRALJ: Da ste odan i častan čovjek.
POLONIJE: Rado bih to
Dokazao. Dakle, kad ovu žarku ljubav
U zaletu primijetih – jer je opazih,
To moram reći, prije nego kći mi kaza –
Što biste bili mogli pomislit vi
Il njeno drago veličanstvo kraljica,
Da sve sam ja to znao i tajnovit bio,
Il da sam, nijem, svom srcu dao mig da šuti,
Il da sam lakoumno gledao tu ljubav?
Što biste mislili? Ne. Ja se latih posla,
I svojoj mladoj gospodični rekoh ovo:
„Gospodin Hamlet knez je, iznad tvoje zvijezde;
To ne smije biti.” Tad joj naredih da se
Zaključava pred posjetima njegovim,
Da ne prima ni glasnike ni darove.
Ona me posluša i pobra plod mog svjeta1;
A on, tako odbijen – da skratimo priču –
Pade u tugu; onda stade postiti;
Tada ga besanica spopade, i slabost;
Lakoća tad u glavi; tako silazeći
Dođe u ludilo u kojem sada bjesni,
A zato svi mi tugujemo.
KRALJ (Kraljici.): Mislite da je to?
KRALJICA: Možda; vrlo vjerojatno.
------
1 svjeta – savjeta
