Marcel Proust, Combray
Pošto se Françoise već pobrinula da moji roditelji dobiju sve što im treba, penjala se prvi put k tetki da joj dade pepsin¹ i da je pita što želi za ručak. Malokad nije bilo potrebno da o nečem iznese svoje mišljenje ili protumači kakav važniji događaj:
– Zamislite, Françoise, gospodja Goupil zakasnila je više od četvrt sata da dođe po svoju sestru; ako se još malo zadrži na putu, ne bih se nimalo začudila kad bi stigla na misu tek poslije podizanja.
– Ah, to i ne bi bilo nikakvo čudo – odgovorí Françoise.
– Françoise, da ste došli prije pet minuta, vidjeli biste još kako prolazi gospodin Imbert i nosi dva puta veće šparoge od šparoga stare Callotove; pokušajte saznati od njezine služavke gdje ih je nabavila. Vi znamo ove dobre sretne šparoge uz svako jelo pa bi vam takve dobro došle za naše putnike.
– Ne bi bilo nikakvo čudo da su te šparoge iz vrta gospodina župnika – pripomene Françoise.
– Ah, ne bih baš rekla, staro moja Françoise – otpomne tetka sliježući ramenima – da je to iz vrta gospodina župnika! Pa valjda znate da kod njega uspijevaju samo neke sitne, bijedne, bezvrjedne šparoge. A kažem vam da su ove bile debele kao ruka. Dakako, ne kao vaša ruka, nego kao ova moja jadna ručica koja je ove godine još više omršavjela... Jeste li čuli, Françoise, onu zvonjavu što mi je probila uši?
– Nisam, gospođo Octave.
– Ah, sirota moja djevojko, bit će da imate zbilja tvrde uši, zahvalite dragom Bogu! Maguelonka je otišla do doktora Piperuada. Odmah je zatim izašao s njom pa su skupa skrenuli u Ulicu Oiseau. Bit će da se neko dijete razboljelo.
– Ah, eto ti ga na, Bože! – uzdahne Françoise, koja nije mogla slušati kako je nesreća snašla neku nepoznatu osobu, pa makar i negdje daleko u svijetu, a da ne počne kukati.
– A za kim je, Françoise, zvonilo mrtvačko zvono? Ah, Bože, bit će za gospodom Rousseau. Eto, već sam zaboravila da je sinoć preminula. Ah, vrijeme je da dragi Bog i mene pozove, sasvim sam izgubila glavu poslije smrti mog sirotog Octavea. Nego, ja vam samo oduzimam vrijeme, dijete moje!
– Ma ne, gospođo Octave, nije vam moje vrijeme toliko dragocjeno; onaj tko nam ga daje nije nam ga prodao. Idem samo pogledat je li se voda stvar ugašila.
Tako su Françoise i moja tetka na toj jutarnjoj sjednici pretresle prve događaje toga dana. Ali katkad su ti događaji zadobivali takav tajanstven i ozbiljan karakter da bi tetka osjetila da neće dočekati onaj trenutak kad će Françoise sama doći do nje, pa bi u kući četirii puta gromoglasno odjeknulo zvonce.
– Ama, gospođo Octave, nije još vrijeme za pepsin – dobacila bi joj Françoise. – Da vam nije zlo?
– Ma nije, Françoise – odgovorila bi joj tetka – ma jest, zapravo, znate i sami da mi je malokad sasvim dobro; jedino ću danas preminuti kao gospodja Rousseau: bila sam jutros malaksala, ali sad se snađem; ali nisam vas zato zvala. Nećete mi vjerovati da sam maloprije vidjela, kao što sad vas gledam, gospođu Goupil s nekom curicom koju uopće ne poznajem!
1 pepsin – lijek za probavu
S kojim je likom pripovjedač rodbinski povezan?
Koja se od sljedećih tvrdnja odnosi na gospođu Octave?
U kojemu slučaju gospođa Octave poziva Françoise ranije nego što je uobičajeno?
Koja je od sljedećih gospođa viđena s djevojčicom koju gospođa Octave ne poznaje?
U kojoj je od sljedećih rečenica upotrijebljena ironija?
