Bili smo jednom u lovu pod konac veljače (zakon tada nije još nalagao lovostaje). Dan svijetao i jasan da pogodnijega ne možeš poželjeti za lov. Tanak, sitan mraz razastro se poljem, a psi to lakše tjerali zeca za zecom. Kako se uvijek, kad je sreće, i lakše gađa, naši su lugari imali za nama što i nositi. (...) Vraćajući se poslije podne k domu, veselo smo koračali, a stari nam je lugar Janko pripovijedao kroniku malne svih lovskih zgoda brezovičkih iz posljednjih pedeset godina.
Uto dođosmo k zlosretnomu lugu. Starac nam Janko javi da je u njemu ogromna lisica. Kako je u nas lov na lisice osobito zanimljiv i ugodan, premda smo bili sustali, ipak se podadosmo radosno novoj zadaći. Ivanča, drugi lugar Batorićev, odredi mi dobro mjesto, baš na raskršću na malom vršku. Preda mnom sav se rasprostro daleki niski lug, sav još uspavan. Ipak, kao da se budio, pa tiho i lagodno u nekoj prelesti2 talasao od lahorenja topla i mirna vjetrića. Brezovina se bjelasala u svjetlosti duljega dana, sve drveće u šumi treptjelo, a pokoji suhi list, što je još na njem ostao, s tajnovitim je šuštanjem padao mirno, bez prestanka, bez težine, na svježu zemlju, gdje su se pokoji još posljednji ostatci siječanjskoga snijega topili od toplijega uzduha. Začas me je osvojio čar divna prizora tihe prirode te sam zaboravio lov. No blizu mene zagrakta svraka, a to je siguran znak svakomu lovcu. Brzo shvatim situaciju, pa se dadem na čekanje. (...) Znao sam da je kod mene.
Začas zbilja provuče se iz grmlja ogromna lisica, a onda odskoči. Ja u taj par odapnem i ona bude moja. „Hop, hop!”; zaorim glasno i pobjedno; no prije nego mi ostali lovci uzmogoše odgovoriti, začujem kriku i viku. (...) Usred kojih pedeset seljaka, oboružanih sjekirama, kosama i batovima, stajao je Batorić sav crven i ljut. Psovao je i grozio se toj razjarenoj četi: „Vi tati, vi razbojnici, to bute vi meni platili! Navčil bum vas ja kak se Bog moli – vi tepčeta3 muška!ˮ
(...) Skočim brzo do Batorića da ga odvedem jer mu se razjareni seljaci sve više primicahu. Tada saznadoh umah kako se zametnula svađa. Pred Batorićem je ležao mrtav najmiliji mu pas Nimrod, sasječen na nekoliko komada; a među seljacima vidjele se krvave sjekire.
– „Čakaj čakaj, stari vrag, samo još jenput dojdi na našu zemlju vu lov, sve ti bumo potukli, pak i tebe! Kaj misliš da te se bojimo i da morebiti ne znamo da je to naša zemlja? Znamo mi kaj je vu pismu i zakonu; kazala su nam gospoda vu Beču. Zel vam je presvetli kralj vaše pravice. Kaj bi nam ti zapovedal, zbacil te je kralj s tvoje komeške (županske) stolice; vsi smo sada jednaki (...).ˮ Rulja počela i još gore vikati, a Batorić od ljutosti zanijemio. Ja sam ga na silu pograbio i odveo. Bijahu to njegovi negdašnji kmetovi kojima bijaše nekoć sve i sva.
1illustrissimus – pov. feudalna titula, počasni naslov; presvijetli, velecijenjeni
2prelest – ugoda
3tepče – umanjenica od tepec: vragolan, bitanga
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
