Međutim, ovoga puta, bojazan od susreta sa svojom vjerovnicom prenerazi čak i njega samoga kad je izišao na ulicu.
„Na ovakvo se djelo hoću odvažiti, a ovamo se bojim takvih sitnica!ˮ pomisli on čudno se smiješeći. „Hm!... da... sve je u rukama čovjeka, a uvijek mu izmakne ispred nosa jedino zbog plašljivosti... takav je već aksiom1... Zanimljivo je čega se ljudi najviše boje? Novoga koraka, nove svoje riječi boje se oni najviše... Uostalom, ja brbljam previše. Zato i ne radim ništa jer brbljam. Ali je možda i ovako: zato brbljam jer ništa ne radim. Naučio sam se brbljati za ovih posljednjih dana, ležeći dane i noći u kutu i premišljajući... o tricama i kučinama. Onda, zašto ja sada idem? Zar sam ja sposoban za to? Zar je to ozbiljno? (...)ˮ
Na ulici je bila strašna žega, a uz to i zapara, tišina, posvuda vapno, skele, opeke, prašina i onaj osobiti ljetni smrad, tako poznat svakom Peterburžaninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac – sve je to u jedan mah potreslo u mladiću i onako već rastrojene živce. Oduran zadah iz krčama, kojih baš u ovom dijelu grada ima sva sila, i pijanci koje je svaki čas sretao, iako bijaše radno vrijeme, dopunjavali su gadan i tužan kolorit slike. Osjećaj strašnog gađenja pojavi se na trenutak na finim mladićevim crtama. Uzgred budi rečeno, on bijaše osobito lijep, krasnih tamnih očiju, tamnoplave kose, viši od srednjeg rasta, vitak i stasit. Ali ubrzo zapadne u duboku zamišljenost, gotovo kao u neku otupjelost, te je hodao ne primjećujući ništa oko sebe, a i ne želeći išta primjećivati. (...)
Tako je bijedno bio odjeven da bi se drugi čovjek, čak i naviknut, ustručavao po bijelu danu izlaziti na ulicu u takvim dronjcima. (...) Ali u mladićevoj se duši nagomilalo već toliko zlobna prezira da se on, uza svu svoju, gdjekad jaku, mladu osjetljivost, nije na ulici ni najmanje stidio svojih prnja.
Drugačije je bilo kad se sretne s kojim znancem ili s prijašnjim drugovima, s kojima se uopće nije volio sretati... Ali kad su taj čas, bogzna zašto i kamo, provezli ulicom pijanca u ogromnim taljigama2, u koje je bio upregnut golem teretni konj, i pijanac mu na prolasku iznenada doviknu: „Ej ti, njemački klobučaru,ˮ i razderao se u sav glas pokazujući na njega rukom – mladić naglo zastane i grčevito zgrabi svoj šešir. Bio je to visok, okrugao Cimermanov šešir, ali već posve iznošen, olinjao, izrupčan i izmrljan, bez oboda i sasvim nepodobno naheren. Ali ga nije prožimao stid, nego sasvim drugi osjećaj, nalik na zaplašenost.
– Ja sam to i znao! – šaptao je zbunjen. – Tako sam i mislio! To je najgadnije! Evo ovakva nekakva glupost, ma kakva tričava sitnica može pokvariti cijelu zamisao! Jest, suviše je upadljiv šešir... Smiješan pa zato i upadljiv... Uz moje dronjke treba svakako kapa, kakva god plosnata pogača, a ne ova nakaza. Nitko ne nosi ovakav šešir, primijetit će me na vrstu3 daleko i zapamtiti... glavno, zapamtit će onda, i eto dokaza. Treba tu biti što neupadljiviji...
1aksiom – tvrdnja koja se bez dokazivanja prihvaća kao istinita
2taljige – zaprežna kola koja vuče jedan konj
3vrsta – ruska mjera za dužinu, 1,06 km
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
