Lovro je dakako od svega toga malo razumio. Znao je da ide u velik grad kumu. I veselilo ga. Al kad je vidio kako je iz majčinih očiju udarila kiša, svilo mu se oko srca pa udri i on plakati. Nu otac otkinu sinka od majčine grudi te povede Lovru kumu zvonaru.
Tu je dakako drukče bilo. Kad je Lovro vidio velike kuće, silu ljudi, visoke tornjeve, kad su mu prvi put zagrmile velike orgulje, razigra mu se mlado srce preko reda. Nije se Lovro plašio kao drugi seoski dječaci. Hitra mu pamet primila se brzo svega. Dadoše mu i knjige. Eto veselja. Po vas dan sjedio maličak u školi, samo večerom zvonio bi mjesto kuma „Zdravomarijuˮ. Ne bijaše mu to dužnost, to bijaše njegovo pravo kojim se je ponosio.
Uz glasove zvonova, razlijegajućih se u daleki svijet, kanda se okrilio Lovrin duh prezajući sve dalje i dalje. Za ono doba dočepala bi se slave školske samo gospodska djeca; ta kako da ne budu pametna, dobra, kad su gospodska, mišljahu učitelji. Seljačko bokče1, ne znajući ni zapeti njemački, moralo se stisnuti u kut ma i kako pametno bilo. I Lovro bijaše takvo bokče, al se on nije dao. Mali taj bokčić oborio oštrim umom, zrelim i smjelim sudom utoliko predsude svoga doba da mu se učitelji čuđahu, gospodska djeca klanjahu, da, neki učitelj reče o njem: „Nad glavom toga dječarca sjaji vatreni jezik Svetoga Duha.ˮ Svaki zavod ima đaka koji se i poslije spominju kao neobičan pojav. Takov bijaše i Lovro. Nu dosta o tom đakovanju. Svršiv srednje škole, znao je Lovro više nego većina njegovih učitelja, pa ako je nekad majčica mu mislila da će joj sin dočekati župničku slavu, tvrdili su sad i pismeni ljudi da će jamačno postati mladim kanonikom. Dođe hora da se Lovro zapopi. Srce ne kucaše mu veselo; žarkomu srcu mladića bijaše i svijet preuzan, prezalo ono preletit preko svijeta, više svijeta, a ovamo ustadoše kidat ga od svijeta, zatvorit ga u sebe. Ima duša mirnih krotkih, pobožnih u kojih je snage da metnu sav svoj život na oltar božji, a da ne požale nikada žrtve. Al ne bijaše Lovro tolik junak. U njem je sve kipilo, vrilo, plamtilo. Bijaše preslab da si sam slomi krila. A ipak se dao zapopiti. Navukoše mu crnu halju, obrijaše tjeme. Neizmjerna žalost osvoji mu srce. Pamet bludila mu u sumraku. Crna haljina činjaše mu se oklopom orijaša na prsima patuljka. Al junački sprezao on svoje jade, zakopao ih na dnu srca svoga. Nu ne bijaše to junačtvo oduševljena ratnika koj plamnim srcem srće u boj; bijaše to nijema odvažnost vojnika koj prisiljen nositi pušku, mirno izlazi pred neprijatelja, ne mareći hoće li ga probosti sablja il sa zemljom sastaviti zrno. A tko ga je silio na to neželjeno zvanje, na taj sveti, za njega preteški jaram? Tko me sili? upitao bi se često i sam Lovro. Ta nitko, baš nitko. A zašto da ne raskinem svetih veriga2? Sililo ga, silio posmijeh majčin, majčine suze radosnice. Pred tim osmijehom nabranog starog lica, pred tim sjajnim biserom spalo mu sve junaštvo na ništa.
1bokče – mali siromah
2verige – okovi
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.