Francesco Petrarca, Kanconijer
LXI.
Blažen nek dan je, mjesec, ljeto cijelo,
i hip, i časak, sat, vrijeme i doba,
i predjel lijepi, mjesto gdje do groba
oko je lijepo omču za me splelo;
blaženo prve slatke patnje vrelo
Amoru otkad služim poput roba,
i lûk, i strijelâ ubod, i tjeskòba
s ranâ što srcu gredu mi kroz tijelo.
Blažene riječi štono ih bez broja,
svud zovuć ime moje gospe, rasuh,
i plač, i uzdah, vaj i žudnja moja;
svi mi papiri, s kîh sam i na glasu,
blaženi nek su, i misao koja
tek s njom, ne s drugom, svakom je u času.
POLAZNO PITANJE: Što sve predstavlja motiv blaženstva u Petrarcinu LXI sonetu? (484)
Uvod:
- Ključni podaci o autoru i djelu
- Središnja tvrdnja - odgovor na polazno pitanje
Razrada:
- Dva ili tri odlomka (argument + podupirući podaci)
- Argumentacija kojom se dokazuje središnja tvrdnja i potkrjepljuje primjerima iz polaznog teksta i djela u cjelini
- Uloga polaznog teksta u kontekstu djela u cjelini
Zaključak:
- Sažeti najvažnije iz razrade - ne iznositi nove podatke
Francesco Petrarca jedan je od najvažnijih pjesnika europske predrenesanse te jedan od glavnih uzora u renesansnom stvaralaštvu. U zbirci Kanconijer oblikuje idealizirani lik voljene žene Laure, čineći je središtem duhovne, poetske i emocionalne inspiracije. Sonet LXI. pripada nizu pjesama koje prikazuju Petrarcinu ljubav kao izvor i blaženstva i patnje. Lisrki subjekt stalnim ponavljanjem motiva blaženstva idealizira svoju ljubav, ali ujedno prikazuje i duboku unutarnju bol koja iz nje proizlazi.
Sonet započinje snažnom gradacijom: “Blažen nek dan je, mjesec, ljeto cijelo, / i hip, i časak, sat, vrijeme i doba”, čime stvara ritam slavljenja svega što je povezano s početkom ljubavi lirskog subjekta prema Lauri. Taj niz prenaglašenog oduševljenja pokazuje koliko je unutarnji svijet lirskog subjekta prožet mišlju o gospi. Idealizacija je jasno vidljiva: čak i najobičnije vrijeme – dan, mjesec, sat – dobiva sakralno značenje jer je obilježeno susretom s Laurinom ljepotom. Tako ljubav postaje element koji preobražava stvarnost. Idealizacija trenutka susreta i same ljubavi dodatno se pojačava popisom svega što lirski subjekt proglašava blaženim: riječi koje je izgovorio, “plač, i uzdah, vaj i žudnja”, pa čak i papiri na kojima je pisao. Sve što dolazi iz njegove ljubavi, pa i njegova patnja, postaje vrijedno. Time Petrarca stvara paradoksalnu sliku: patnja je blažena jer je uzrokovana gospi. Upravo ovaj paradoks temelj je petrarkizma koji će obilježiti europsku liriku stoljećima. U tome se očituje i Petrarcina sposobnost da osobnu emocionalnu dinamiku uzdigne na razinu univerzalnog iskustva ljubavne čežnje, koju će kasnije preuzeti mnogi europski pjesnici.
No, to blaženstvo nije jednostavno. Pjesnik govori i o “prvim slatkim patnjama” otkako “služi poput roba”, čime se otkriva dvostruka narav ljubavi: ona je istodobno uzvišena i bolna. Lirski subjekt prikazuje se kao Amorov podanik, što je tipičan topos dvorske ljubavi. Ovaj odnos ropstva i obožavanja pokazuje kako idealizacija gospe uključuje podređenost i neprestan unutarnji nemir. Ponavljanje riječi “blaženo” stoga nije samo izraz radosti nego i način prikrivanja boli iza uzdaha poštovanja jer lirski subjekt pokušava uskladiti poštovanje prema Lauri s vlastitim osjećajem ranjivosti. Uloga soneta u kontekstu Kanconijera je dvostruka. S jedne strane, on prikazuje tipičnu idealizaciju Laure čiji je lik nedostižan i savršen. S druge strane, otkriva Petrarcinu trajnu napetost između duhovnog uzdizanja i zemaljske boli. Sonet LXI. tako postaje primjer kako pjesnik oblikuje vlastiti identitet kroz ljubav koja je istodobno izvor inspiracije i izvor nemira. Blaženstvo se javlja kao način uzdizanja ljubavi iznad svakodnevnog života, ali i kao sredstvo kojim pjesnik pretvara vlastitu ranjivost u poetsku snagu. Time se stvara slojevit prikaz osjećaja koji čitatelja uvodi u univerzalnu ljudsku borbu između čežnje i straha, nade i boli – borbu koja ostaje jednako prepoznatljiva i suvremenom čitatelju.
Petrarca u sonetu LXI. idealizira ljubav prema gospi kroz stalno ponavljanje motiva blaženstva, dajući poseban značaj svakom trenutku i osjećaju vezanom uz nju. Time stvara sliku ljubavi koja je uzvišena, ali istodobno ispunjena patnjom. Ponavljanjem blaženih elemenata ljubavne priče Petrarca oblikuje jedinstvenu mješavinu zanosa i nemira, čineći sonet jednim od najprepoznatljivijih primjera renesansne ljubavne lirike.